Umjesto razvikanih turističkih odredišta, neki mladi, biraju drugačiji odmor. Odmor prožet molitvom, radom i zabavom. Pod vodstvom animatora i duhovnika, odvažni mladi se upute na mjesto gdje mogu u jednostavnosti življenja, pomalo robizonskim načinom života pronaći mir preko Boga koji ovom mjestu pruža zajedništva, nova prijateljstva, smijeh… To je mjesto gdje se može naučiti tolerancija, cijeniti “obilje” koje imamo u životu, naučiti se skromnijem načinu života, ali se i odmoriti fizički i psihički.

Pogledajte power point: Savršeno srce.pps

Pogledajte power point: Kakvi su kršćanin.pps

Pogledajte power point: Naučiš.pps

Majka Tereza rođena je 27. kolovoza 1910. kao Agnes Gonxha Bojaxhio (Agnes Gondža Bojadžio) u Skopju koje je tada bilo pod vlašću Otomanskog carstva. Kada joj bilo devet godina poginuo je njezin otac Nikola, građevinski poduzetnik, i o njoj skrbi majka Drana. Protivno običajima tog vremena i pondeblja Drana je otovrila tkaonicu i trgovinu tkaninama kako bi uzdražvala obitelj. Uz Agnes imala je s Nikolom još dvoje djece (Lazar i Ageja). Od malih nogu Agnes Gonxha redovito odlazi u crkvu i pjeva u crkvenom zboru, a kada joj je bilo 12 godina poželjela je postati časnom sestrom. Jedno vrijeme školovala se i u Zagrebu. Do tog dijela njezina životopisa svi će se složiti, no tu nastaju i prvi prijepori. Dok Albanci tvrde kako je Majka Tereza Albanka dotle se s makedonske strane tvrdi kako je njezin otac bio Cincar (Vlah). Također ne postoji pouzdan podataka u kojoj je rimokatoličkoj crkvi i kada krštena.

Dalje opet slijedi dio oko kojeg se svi slažu. Kada je napunila 18 godina molila je da je prime u loretinski red. Njezina je želja uslišena i uskoro je pozvana da pristupi u sjedište reda koja je bilo u mjestu Rathfarnam (Irska) nedaleko Dublina. Skopje je napustila 28. rujna 1928. i krenula put Irske. U red je primljena 12. listopada iste godine i dobila ime Tereza, po svojoj zaštitnici, svetoj Tereziji od Liuseuxa. Nakon dva mjeseca provedenih u Irskoj priključuje se loretinskom redu u indijskoj pokrajini Bengal, točnije u njezinu najvećem gradu Calcutti. U Calcutti će 17 godina raditi u školi Svete Marije, a potom će postati ravanteljica iste. Dolaskom u Indiju stupa u novicijat u mjestu Darjeeling. Prve zavjete polaže 25. svibnja 1931., a vječne 24. svibnja 1937. i otada se naziva Majkom Terezom. Živući u Calcutti, tijekom 30-ih i 40-ih godina XX. stoljeća podučava u srednjoj školi Svete Marije.

Vozeći se 10. rujna 1946. vlakom od Calcutte do Darjeelinga osjetiti će Božji poziv da pruži pomoć siromašina. Dvije godine kasnije (1948.) napustiti će svoj red uz dopuštenje crkvenih vlasti, a uz to dopušteno joj zadržati status časne sestre. Svoj život posvećuje pomaganju siromašinima, a 7. listopada 1950. osniva i svoj red – Misionari ljubavi prema bližnjem svom. Članice ovog reda morale su se obvezati na nestupanje u brak, siromaštvo i pokornost. Iste godine, 7. listopada, red će priznati i pod svoje okrilje uzeti Rimokatolička crkva. Do kraja života Majke Tereze red će brojati preko tri tisuće sestara i djelovati će u preko sto zemalja svijeta, a oformiti će se i muški ogranak reda (1963.) – Braća misionara ljubavi. U Hrvatsku, točnije Zagreb, Misionarke ljubavi stići će 1979., a 1980. godine svoju će kuću otvoriti i u komunističkom Istočnom Berlinu. Uspjeti će utemeljiti i 15 misijskih kuća i u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Prvenstveni cilj reda je bio pomaganje bolesnicima od gube, umirućima i napuštenoj djeci. Također red će raditi na osnivanju sirotišta, ljekarni, porodilišta, škola i centara za neudane majke. Za sve što je činila uručene su joj brojne nagrade. Tako joj je u travnju 1962. vlada Indije uručila nagradu Padmashri Medal. Papa Pavao IV 6. siječnja 1971. uručio joj je nagradu za mir Ivan XXIII. Godinu dana kasnije (1972.) u studenome indijska vlada uručuje joj nagradu Jawaharlal Nehru za međunarodno razumijevanje. Za posvećenost siromašnima 10. prosinca 1979. u Oslu primila je Nobelovu nagradu za mir. Godinu dana kasnije (25. travnja 1973.) dodijeljena joj je nagrada Templeton za širenje vjere. Skupština grada Zagreba proglasila je Majku Terezu počasnim građaninom grada Zagreba 19. srpnja 1990. Iste godine hrvatske vlasti uručile su joj hrvatsku diplomatsku putovnicu.

U listopadu 1985. održala je govor na zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, a povodom četredeset godina ove međunarodne insitucije. Na Badnjak iste godine otvara prvu kuću za oboljele od AIDS-a u New Yorku i naziva je Dar ljubavi. Narednih godina, prvenstveno u Sjedinjenim Državama, otvarati će još kuća za pomoć oboljelila od ove strašne bolesti. Kada se slutila američka invazija na Irak u siječnju 1991. šalje pismo američkom predsjedniku Georgeu Bushu te iračkom predsjedniku Saddamu Husseinu u kojem, između ostalog, kaže: “Molim Vas, izaberite put mira… U kratkom roku možda će biti pobjednika i pobijeđenih u ovom ratu kojeg se svi užasavamo. Ali to nikada ne može i nikada neće opravdati patnju, bol i gubitak ljudskih života koje će uzrokovati vaše oružje.” Nažalost, njezin apel za mir niti jedan od dvojice predsjednika nije poslušao. Osim ljubavi svesrdno se zalagala i za međuljudsku ljubav te je u jednoj svojoj misli upozorila na uzroke suvremenih problema: “Ljubav počinje u našim domovima; ljubav živi u domovima i zato je danas toliko patnje i nesreće u svijetu… Izgleda da su danas svi u užasnoj žurbi, nestrpljivi da postignu što veći uspjeh, razvoj, bogatsvo i tome slično, a djeci pripada toliko malo vremena njihovih roditelja. Roditelji nemaju vremena jedno za drugo i tako u obiteljima počinje narušavanje mira u svijetu.”

Pred smrt zamolila je papu Ivana Pavla II da nad njom obavi egzorcizam. Prema danom objašenjenu nije bila opsjednuta nečistim silama već su je one neprestano uzenmiravale. Preminula je 5. rujna 1997. u Caluctti u 21:30 h. Njezino je tijelo preneseno u crkvu sv. Tome pokraj samostana Loreto (prvi samostan u koji je stigla po dolasku u Indiju). Stotine tisuća ljudi različitih vjera iz Indije i svijeta došlo je posljednji puta oprostiti se od Majke Tereze. Sahrana je upriličena 13. rujna kada je njezino tijelo u procesiji nošeno ulicama Calcutte. Njezin je grob uskoro je postao mjesto hodočašća gdje se ljudi različitih vjera dolaze moliti.

Premda je prema propisima Rimokatoličke crkve potrebno čekati barem pet godina od nečije smrti kako bi započeo postupak za proglašenjem istog svetim u slučaju Majke Tereze proces je započeo već nakon dvije godine. Među čudima potrebnim za kanonizaciju priznato je izlječenje jedne Indijke koja se molila Majci Terezi i tako se oporavila od tumora na želucu. Šest godina nakon njezine smrti (19. listopada 2003.) papa Ivan Pavao II proglasio je Majku Terezu blaženom na prepunom Trgu sv. Petra u Vatikanu. Proces beatifikacije Majke Tereze najkraći je u povijest (četiri godine), a ubrzan je na inzistiranje pape Ivana Pavla II. U trenutku početka ceremonije beatifikacije u Rimu albanski i inozemni alpinisti postavili su na vrh albanske planine Korab statuu Majke Tereze.

No, Majka Tereza je imala i svoje oštre kritičare koji su je optuživali za mnogošto. Od toga da je uzimala novac od osoba koje su suđene zbog kriminalnih radnji (Charles Keating); da su se računala i odjeća poklonjena njezinu redu preprodavala te da je položila vijenac na grob komunističkog diktatora Envera Hodže. Zamjeran joj je i odonos prema pobačaju koji nipošto nije dopuštala te ondos prema oboljelilma od AIDS-a, što je jednom prilikom komentirala: “To je pravedna kazna za neprilično seksualno ponašanje.” U Albaniji i na Kosovu mnogi trgovi i ulice danas nose njezino ime.

http://www.biografije.org/majka_tereza.htm

obavještavamo Vas da se naše tradicionalno hodočašće mladih Zagrebačke nadbiskupije u Mariju Bistricu ove godine održava u subotu i nedjelju, 11. i 12. rujna. U prilogu Vam šaljemo letak u kojem se nalaze program i svi detalji oko hodočašća, a možete ga proslijediti ostalim mladima u svojoj župi.

Prijave se primaju kod odgovorne osobe u Vašoj župi (župnik, kapelan, animatori), a zaključuju se u utorak, 7. rujna. Cijena po osobi iznosi 50 kuna i uključuje akotizaciju, prijevoz vlakom i doručak u nedjelju.

Pozdrav, do susreta u Mariji Bistrici.
Domagoj Matošević
povjerenik

Letak.pdf

]]> http://www.mka.hr/?feed=rss2&p=4292 0 http://www.mka.hr/?p=4278 http://www.mka.hr/?p=4278#comments Sat, 21 Aug 2010 15:27:17 +0000 Martina http://www.mka.hr/?p=4278 Sv. Arhanđeo Gabrijel reče: sve što Sveti Otac stvori, nikada ne uništi. Ono što vi na Zemlji zovete smrt, to je samo kao ‘prolazna kapija’. Nikada nitko nije objasnio – pojasnio uskrsnuće mrtvih. Sve dok Sveti Otac nije dozvolio da po Sv. Arhanđelu Gabrijelu bude pozemljarima pokazano.

Svi koji su nastradali u moru, izlazili su iz mora, tko je nastradao u požaru, izlazio je iz vatre, koga je pojela zvijer za života na Zemlji, izlazio je iz usta te iste zvijeri … Tako će izgledati uskrsnuće mrtvih na Dan dolaska Gospodina u svoj Svojoj Svetoj Slavi kada bude sudio žive i mrtve.

U Božjem Kraljevstvu je prelijepo. Neopisivo je prelijep Sion, grad koji lebdi na oblacima. Svi imaju Svete aureole iznad glava. Lica su ljudi prelijepa. Priroda je nezamislivo po ovozemaljski prelijepa. Nema riječi za opisati.

Sv. Arhanđeo Gabrijel je rekao da je Sion daleko od Sunčevog sistema. Nebo osvjetljava nezamislivom bjelinom Sveti Otac. U usporedbi sa bjelinom Svetoga Oca, zemaljsko sunce izgleda kao najcrnja noć. To je približan opis jer je jednostavno neusporedivo. Kao i kretanje, gdje poželite tu se odmah i stvorite.

Kad čovjek napusti tijelo, na putu duše prema dragome Bogu, napadaju duše iz Pakla i to jako agresivno. Sv. Arhanđeo Gabrijel je rekao i ovo: svaki put kada se bilo koja duša na Zemlji moli, molitvom zazivlje i u Božjem Kraljevstvu se moli istovremeno s tom dušom na Zemlji!!! Anđeli su neopisivo prelijepi. Na sami spomen Uzvišene Blažene Djevice Marije drhte od strahopoštovanja svi anđeli u Božjem Kraljevstvu.

U Čistilištu je teško, jako teško, napadaju i duše iz Pakla. Izgled duša je izobličen uslijed neispovijeđenih grijeha. Što su bliže Paklu (uslijed većih grijeha) to manje izgledaju na ljude.

E, sad, u Paklu, vječni Pakleni oganj je visok kao na Zemlji 40-tak metara. Mada to u Paklu ne znači ništa jer kada duša izađe iz tijela ne postoje Zemaljski zakoni fizike. Smrad (duša) je nepodnošljiv kao i strah koji je svuda prisutan u Paklu. Sve strahote koje čovjek proživi za života je, rekao bih ‘dječja radost’ s obzirom kako je tamo. Takva hladnoća duša, strah, mučenje, jednostavno Gospodine Sveti smiluj se svima da tamo nitko ne dođe. Nema više izlaska iz Pakla, to je za VJEČNOST! Strahota je mučenje duša koje bivaju razvlačene, rastezane od drugih zlih duša i jezivi bolni krikovi. Zlo mi dođe kad pomislim da će im biti tako vječno. Vječno živjeti sa zmijama i ostalim zlim nakazama … nemam riječi. Previše je duša već završilo u Paklu. Čak ima i osoba koje su bile u službi Božjoj na Zemlji i pri tome zakazale u svome poslanju! (jer su se dobrovoljno zavjetovale služiti dragom Bogu na Zemlji pa potom predali svjetovnim vrijednostima življenja za vrijeme službe).

Sv. Arhanđeo Gabrijel reče: Svaka duša koja na Zemlji odvrati drugu osobu od Vjere bilo kakvim načinom završi u Paklu s time da preuzima i grijehe tih osoba koje je odvratio od Svete Vjere.

Gospodin Vas blagoslovio, vodio i čuvao. Već smo ušli u početak zadnjeg vremena pred dolazak Gospodina.

Preklinjem Vas ponizno, nemojte i ne dozvolite da Gospodinovu Svetu Crkvu druga strana uhvati na spavanju.

P.S. Molim Vas sada ponizno, pročitajte i proslijeđujte dostavljeni Vam file u prilogu. Božji blagoslov.

MAJKA SVJETLA – MARIJINA KNJIŽICA.doc

http://sites.google.com/site/molitedragadjeco/majka-svjetla

http://www.giftstor.org/momneeds.htm

]]> http://www.mka.hr/?feed=rss2&p=4278 0 http://www.mka.hr/?p=4274 http://www.mka.hr/?p=4274#comments Fri, 20 Aug 2010 13:40:54 +0000 Martina http://www.mka.hr/?p=4274 “Čovjek koji je redovito išao u crkvu napisao je novinski članak u kojem se požalio da nema smisla ići u crkvu svake nedjelje.”

Pogledajte power point prezentaciju u kojem je naveo zašto je prestao ići u crkvu.

Zašto ići u Crkvu.pps

Pretjerano bavljenje ljepotom našega doba stoji života prvenstveno mlade djevojke. U gotovo 17% slučajeva poremećaja ishrane ta bolest vodi u smrt. 70% oboljelih ne može se izliječiti. Preko 10% svih žena u dobi između 15 i 35 godina obolijeva od jednog od opasnih poremećaja ishrane (bulimija, anoreksija, ovisnost o hrani, itd. )

Koji čimbenici uzrokuju taj ubojiti životni stav u pretežno mladih ljudi? Svaki oboljeli sigurno ima svoju vlastitu priču, no može se ustvrditi sljedeće:
Mladi ljudi u doba napuštanja roditeljskog doma izloženi su posebnim opasnostima. Mnoge djevojke i žene nemaju zdrav osjećaj vlastite vrijednosti – zbog rastućeg, brutalno sugestivnog utjecaja medija koji propagiraju umjetno atraktivnu sliku žene (90 – 60 – 90), one ne prihvaćaju sebe ni svoje tijelo.

Najčešće sve počinje brzim dijetama. Nakon toga na dnevnom su redu povraćanje, post i zloporaba laksativa. Kako oboljenje napreduje, dolazi do veće opasnosti od ovisnosti budući da tijelo počinje izlučivati endorfine. Gladovanje prividno stvara osjećaj sreće i rastjeruje depresiju. Tada postaje opasno. Ovisničko ponašanje se pojačava.

Kao što je opisano, te bolesti mogu završiti tragično. No prije toga nastaju znatne tjelesne promjene. Hormonska slika je potpuno poremećena, kod žena izostaje mjesečnica, prisutne su promjene na koži. Osim toga, može doći do osteoporoze, karijesa i ispadanja kose.

Oboljeli bi se bezuvjetno morali podvrći liječenju. No postoje mnogi slučajevi osoba koje je od te ovisnosti izliječio Isus. Bog nam pomaže da se prihvatimo onakvi kakvi smo. Bog ljubi i želi sve ljude, bez obzira na to odgovaraju li oni trenutnom idealu ljepote ili ne. Da, Isus se uvijek obraćao onima koji stoje na listi životnih gubitnika.

Bog ne mari za izgled. On ne gleda ono što je pred očima, već u naše srce.

Ako su ti ljepota i gladovanje opsesija, okreni se u svojoj nevolji živom Bogu, koji nam u Psalmu 139:14 preko Davida govori:

“Hvala ti što sam stvoren tako čudesno.“

Bog je Davida učinio kraljem Izraela iako nije bio najveći i najljepši. No ipak ga je Bog izabrao i prihvatio. Što još više želimo?

www.soulsaver.hr

Uoči Velike Gospe kreću ljudi na hodočašća u Gospina svetišta. Ljudi izlaze iz svojih kuća i ulaze u Božje kuće. Na sebe uzimaju odricanje, žeđ, glad i muku hodanja, neugodnosti noćenja, težinu i napor, uzimaju na sebe žegu dana kako bi zadobili bogatstvo duha, kako bi se približili Mariji iz Nazareta, majci Isusa Krista, kako bi je slijedili u svetosti i povjerenju Bogu, ali i dobili zdravlje za obitelj, brak, dijete, ili za nekog bolesnika, ili pak utjehu za svoju rasplakanu dušu.

Na Veliku Gospu bezbrojni ljudski stanovi ostaju prazni, a Marijini i Božji puni. To je neka vrsta preseljenja iz ljudskog u božansko, prijelaz našeg hrvatskog naroda, njegovih vjerničkih, kršćanskih predstavnika iz nemoći ljudskog života u svemoć Božjega. To je, zapravo, izlazak iz beznađa i ulazak u nadu. To je spajanje neba i zemlje.

Naš narod pamti brojne ratne događaje i pobjede baš za blagdan Velike Gospe. Te su bitke bile dobivene zbog tog blagdana, ili bolje zbog one čiji je to blagdan. Ne možemo sumnjati u argumentiranost toga uvjerenja. Pamtimo našu neposrednu hrvatsku prošlost, u kojoj je baš utjecanje toj ženi iz Nazareta donijelo pobjedu nad premoćnim oružjem naših protivnika. Krunice o vratu naših branitelja, naše djece, mladih ljudi, te osobito krunice u rukama i na usnama majki, žena, djece i hodočasnika nadvladale su užasno oružje agresora, smutile ga i onemogućile njegove ratne planove i strategiju, odvele ga u nerazumne poteze, tako da je nenaoružani puk naoružan samo duhovnom silom mogao pobijediti naoružanu armiju. Bili smo duhovno svemoćni, a materijalno nemoćni. Neprijatelj je pak, čini se, bio materijalno svemoćan, ali duhovno nemoćan. Tako smo uvidjeli da duh može pobijediti ne samo duhovno, nego i materijalno zlo. Stoga je pravo i pravedno da je Velika Gospa proglašena ne samo crkvenim, nego i državnim blagdanom.

Znak Isusova uskrsnuća jest prazan grob u Jeruzalemu. Znak Marijina uznesenja na nebo je također prazan grob u Efezu. Znamo gdje je Petrov grob i grobovi svetaca. No, oni nisu prazni. Istina, za mnoge svece, pustinjake, apostole i učenike Isusove ne znamo gdje im je grob. To ne znači da su uskrsli. Za Isusa i Mariju znamo gdje su im grobovi, ali su oni prazni. Isusa su vidjeli učenici, i ta ukazanja su potvrdila činjenicu praznoga groba. Zato se Isusova biografija nastavlja i poslije njegove smrti. I Marija se ukazuje tijekom povijesti Crkve. Tako njezina ukazanja u svijetu potvrđuju činjenicu njezina prazna groba u Efezu. Ona je već uskrsnula i nalazi se u svome proslavljenom tijelu kao i Isus, dok svi drugi vjernici čekaju uskrsnuće tijela. U povijesti Crkve ne ukazuju se Bog Otac, niti Duh Sveti. No, Isus se ukazao učenicima nakon uskrsnuća, svetom Pavlu nakon uzašašća i mnogim svecima u povijesti Crkve. Zanimljivo je, također, da se ne ukazuju apostoli i sveci, ali se ukazuje Marija. Te dvije zanimljivosti nas upućuju na uvjerljivije prianjanje uz vjeru Crkve da su Isus i Marija uskrsnuli, te su kao potpuni ljudi u nebu, Isus kao bogočovjek, a Marija kao potpun čovjek naše povijesti.

Marija ima osobito mjesto u srcu hrvatskoga puka i vjernika. U kontroverznim ukazanjima u Međugorju Marija se posvuda spominje, ali uz nju čitav svijet spominje hrvatsko ime i hrvatske riječi. Preko nje i po njoj naš narod postaje čuven. Mariji su se tijekom hrvatske povijesti podizale crkve i nju se nazivalo početkom boljega svijeta, vjernom odvjetnicom hrvatskog naroda, ili Kraljicom Hrvata. Marija se toliko približila hrvatskom puku i duši našeg čovjeka da je nekako smatramo svojom. Kraj nje učimo kritički prihvaćati Božju riječ, da bi se i o nama moglo reći: Blago vama što ste povjerovali. Od nje učimo za svaku Božju riječ reći: Neka mi bude po tvojoj riječi. Kraj nje učimo da je najveća čovjekova slava biti na službu Bogu, odnosno biti prijatelj s Bogom. Uz Mariju, skromnu i nepoznatu ženu iz Nazareta, naš puk, relativno mali narod usred velikih nacija, spoznaje da se velik i pobjednički ne postaje ljudskom, nego Božjom snagom. Štujući Mariju doživljavamo kako nam je Bog bliz. Kraj nje, koja je samo čovjek, ne bojimo se smrti i vjerujemo da nam je domovina na nebesima. Uz nju smo sigurni da će i svi naši bolesnici, pa i moralno bolesni, ozdraviti i doći tamo kamo čeznemo svi stići.

Velika Gospa je nekako posebno naš hrvatski blagdan. To je dan našeg ponosa i naše pobjede. Na taj dan je 1991. godine naš kardinal Franjo Kuharić proglasio čitavom hrvatskom narodu da ne mrzi i da se ne osvećuje, jer ćemo samo tako pobijediti. Na Veliku Gospu je tako izišao duhovni proglas pobjede nad zlom. Kraj Marije moguće je da se promijene neprijatelji, da se obrate svi koji mrze i čine agresiju, da svi u suživotu stvaramo duhovne i materijalne uvjete blagostanja i tako otvaramo vrata koja vode tamo gdje je Marija.

Dr. Tomislav Ivančić, “Oaze života”

]]> http://www.mka.hr/?feed=rss2&p=4235 0