www.mka.hr

Stvoreni smo da poput ponosnih orlova letimo prema nebeskim visinama. Ne dopustimo nikome da nas s visina obori na zemlju i ukrade nam slobodu leta u Božjoj blizini!

Nisam ovo pitanje obradio sustavno niti ću uspjeti reći sve ono što bi trebalo. Pokušat ću pred vama glasno razmišljati o ovome važnom pitanju i naglasiti samo neke bitne stvari. Želim da to bude poticaj svima nama da o ovom važnom pitanju ozbiljno i odgovorno razmišljamo.

Rimokatolički svećenik – celibat. Obveza zahtjevna i doživotna. Oni koji bi mogli pomisliti ili se nadati da će ta obveza uskoro biti dokinuta, uvjeren sam da se varaju.. Danas neću govoriti o obvezi i značenju celibata  – nastojat ću i o tome u ovoj godini progovoriti…

Dugo sam razmišljao, čitao, tražio u knjigama i na internetu što ću vam o ovome reći… Odlučio sam se poslužiti s dva stvarna pitanja iz života i odgovorima na ta pitanja.  Prvo pitanje i odgovor donosi I. Fuček u knjizi: Bog, život, ljubav – traganje za istinom, FTI, Družbe Isusove, Zagreb 1995, str. 47-51: ”Najprije «sve» iskusiti a zatim se odlučiti”. Mladić, koji je osjetio želju da stupi u bogosloviju. Nije naročit vjernik. Prijatelji svjetovnog nazora iznenadili se. Posebno ga jedan prijatelj uvjerava da ne može izabrati i odlučiti se za celibat ako prije sve ne iskusi. Već donekle i provodi u djelo neke njihove savjete. U njemu je to sve jače i ne zna da li će se moći toga odreći. Sve je bezvoljniji, nesposoban da se trgne. Želja za bogoslovijom i dalje je u njemu, iako slabi. Što da radi?

Ukratko odgovor glasi ovako: Celibat uključuje ne samo potpunu uzdržljivost od uporabe spolnosti kroz čitav život, nego i savršenu krepost čistoće u praksi. Uzdržljivost i čistoća ne ostvaruju se tako da se najprije «sve» iskusi a onda donese odluka…Tko na polju spolnosti sve iskusi, neće se odlučiti za celibat, jer neće biti sposoban za takav život. Uzdržljivost traži odlučnu volju da bi se mogla kontrolirati neuredna htijenja tijela. Potpuna čistoća je krepost kojom upravljamo raznim grešnim  strastima… Do zagospodarimo strastima i postignemo uzdržljivost, potrebno je vježbati volju, hraniti se duhovnim vrijednostima i pomagalima –to su: molitva, sakramenti, žrtva, dugotrajno odricanje, svladavanje i vježbanje, izbjegavanje prigoda. Tako se sazrijeva u kreposti čistoće. Bez toga nastojanja i trajne budnosti, lako se upada u krizu u kojoj je uzdržljivost teško očuvati. Tada je opasnost da se sve sruši i ideali pogaze. Sv. Pavao izrekao je veliku istinu – da ”to blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas” (2 Kor 4,7). Opetovana neopreznost, puštanje maha osjetilima da vide, čuju i dotiču ono što raspaljuje strasti, može brzo sve uništiti.

Od prvih eksplozija sjetilnosti treba raditi na sebi savjesno i slobodno, jačati volju, hraniti se idealima i motivima koji daju polet, oduševljenje, radost. Onaj koji vjeruje da mu Krist nudi dar celibata i ako je spreman taj dar velikodušno prihvatiti, dužan ga je s Božjom pomoću i milošću u sebi i ”utjeloviti”. To nije posao od jednog dana. Postizava se postepeno ali sigurno. Ne odabire se to zato što je to Crkva ”propisala”, nego jer je taj put ona izabrala da vjernije slijedi Gospodina i da bude plodnija u svome radu. Oni koji su osjetili poziv na djevičanski život, na život u celibatu ”radi kraljevstva nebeskoga”, kako reče Isus (Mt 19,12), pa su se upustili u seksualno eksperimentiranje, u to na tom polju treba prije sve iskusiti, redovito su postali nesposobni za svećenički poziv i život u beženstvu. Jedini ispravni put je onaj koji Isus nudi, a taj put je jasan. A Isus dodaje da se taj put slobodno bez prisile odabire ”radi kraljevstva nebeskoga” i ”tko može shvatiti, neka shvati”(Mt 19, 12). Apsurdno bi bilo  htjeti sve prije iskusiti, pa onda poći tim putem. ”Eksperimentiranja” na spolnom polju duboko zasijecaju u ljudsku narav, raspaljuju požudu, ukorjenjuju zlu naviku i stvaraju nuždu da se takvi čini ponavljaju. To postaje druga narav, pa je tada nije lako promijeniti. Ako se takvim iskustvom uđe u svećeništvo, vrlo brzo se stvara uvjerenje da ”nije moguće živjeti u celibatu”, da je ”on laž, pretvaranje, zavaravanje i sebe i drugih”, ”da je to samo fasada koja uspješno sakriva drugu stvarnost”, ”da je on neprirodan”, ”da je Crkva nerealna kad ga zahtijeva”, ”da nema onih koji ga stvarno žive”… Tko tako počne razmišljati, želi opravdati svoje skliznuće na tom polju i tako primiriti i zašutkati svoju nemirnu savjest…

Znamo ipak da je celibat zaista moguć, jer je veoma mnogo onih koji ga vjerno žive….

Sada prelazim na pitanje bogoslov – djevojka…

Proces bi se mogao ovijati po prilici ovako: Neka djevojka, studentica ovdje, ili možda neka druga – privlači te… Srce ti uzdrhti, a u lice krv navre kad si u njezinu društvu. Možda slučajno ili namjerno sjediš do nje na predavanjima, rado šetaš po dvorištu s njom u društvu s drugima ali i sam… Korak dalje: nekoliko vas obaju spolova pričate sate ili pak preko slobodnih sati idete na kavicu. To se ponavlja. Društvo se smanjuje… Dođe na dvoje – ti i ona… Sada već ne idete u uhodane kafiće, gdje će vas drugi smetati… Idete negdje po strani…  Dođe lijepi dan, u kafiću vam je zagušljivo, pa odlučite malo prošetati na čistu zraku, sjednete na klupu uz more ili pođete do Sustipana… Dođe na red i prijateljska šetnja po Marjanu udvoje, drugi put već se uhvatite za ruke, treći put možda se još jače uhvatite, na koncu se privinete i pojavi se još uvijek stidljivo grljenje i po koji nedužni poljupčić, kako to vi dvoje zamišljate. Poruke na mobitelu stalno pljušte, šalju se uzdasi i pozdravi… Možda u svemu tome i nije bilo većeg moralnog nereda. Za običnog, slobodnog mladića i djevojku može donekle biti shvatljivo. Ipak, odatle do potpunog skliznuće samo je jedan nedužni korak… Jasno rečeno – za bogoslova koji želi postati svećenik, takvo postupanje je nedopustivo… Vidjeli smo gore zašto… Jer će to uroditi navikama, od kojih se kasnije neće moći lako odučiti. A svećenik treba vjerno i trajno živjeti u celibatu. A što ako si se kao bogoslov ipak zaljubio u neku? Trebaš držati odstojanje. Ne dopuštati sebi ono što je nespojivo s bogoslovom. Moliti i razmišljati – savjetovati se… Donijeti pravu odluku… Riješiti problem… Ako se ne uspiješ toga osloboditi, ako nemaš snage na nju zaboraviti radi kraljevstva nebeskoga i odljubiti se, ne smiješ ići na ređenje… Treba izabrati i odlučiti se: Ili zaljubljen u djevojku-ženu i usmjeriti svoj život prema tome – ili u zaljubljen u Isusa Krista i poći za njim i odlučno se predati njemu. Htjeti jedno i drugo je nemoguće i nepošteno, jer bi bilo izvor potpune promašenosti života.

Još nešto: ovdje želim jasno naglasiti da ja ni na koji način ne zabranjujem vama bogoslovima svagdanje normalno susretanje, razgovor i izmjenu misli s djevojkama i časnim sestrama ovdje na Fakultetu ili s drugima koje poznajete.  Neki me ipak znaju za to optužiti. Zanimljivo. Ja to nisam ni pomislio ni rekao. Dapače, želim naglasiti da biste bili čudaci, i da ne biste bili za svećenika kad ne biste mogli normalno s njima razgovarati i susretati se… Kao svećenici morat ćete najviše raditi upravo s djevojkama i ženskim osobama… Ali čuvajte se pojedinačnih i nepromišljenih susreta s njima… To je opasno…. Ali, upozoravam, da zaista ni u kom slučaju nije zgodno kad vi prenosite njima ono što se događa ovdje u našem zavodu, i to često netočno. Nemojte to više činiti!

Evo i drugo pitanje. Našao sam ga na isusovačkom SKAC-u. Pitanje je: ”Upropastiti zvanje?” Pita neka djevojka. Njezin prijatelj se zaljubio u nju pred 4 godine. Ona je još bila maloljetna, pa nije pristala na bilo koju vezu. Ostali su prijatelji. Nadao se da će se njezin stav promijeniti. Nije. Od djetinjstva je želio postati svećenik. Kako mu nije uspjela ljubav, otišao je na bogoslovni fakultet. Promijenio se, sazreo. Sada ona na njega gleda drugačije, nešto je tu više od prijateljstva. Kad bi on znao za njezine jade, možda bi radi nje napustio fakultet. Ona ga ne želi odvući od Boga. Što da radi? Pomozite mi prije nego mu upropastim život. Tako piše ta djevojka.

Odgovor: Nećeš ti njemu upropastiti život. Možda upropaštavaš vlastit mir. Ako je zreo, zar bi ga spoznaja da ga voliš tako uništila? Dobro kažeš da je problem vjerojatno u tvojim ljubavnim jadima. Pusti njemu da se koprca sa svojom zaljubljenošću i sa svojim zvanjem. Ti se pozabavi svojim osjećajima. Nemoj kalkulirati u stilu: Ako ga ja volim on će onda…! Moraš vidjeti je li to uistinu ljubav ili mladenački zanos. To se najbolje vidi vremenom. Prestani se bojati: Bog želi sretne ljude. Također i one u njegovoj službi, tj. svećenike i redovnike(ce). . On će shvatiti jesi li mu ti iskustvo na putu k Bogu ili mu je tebe Bog stavio na zajednički put.

Na ovo se javio bogoslov. Nije se potpisao pa nije jasno da li taj ili neki drugi. On piše:

Kad na nebu gledaš orla, kako bez zamaha krila nebom kruži, svjesni da to ne možemo i ne znamo, poželimo ga imati; misleći da ćemo onda s njim i sami pomalo to isto biti. Onda ponekad činimo glupost, pa ako nam se pruži prilika, otmemo mu slobodu, zarobimo ga, jer mislimo da će on i dalje biti to što na nebu jest: fascinantan, plemenit, ponosit i jak, nepobjediv i nenadmašan – orao! Ali, orao u kavezu više neće biti orao. – Doduše, i on nekada s neba na zemlju siđe. Ali, i tada kad sleti, opet je to neka klisura ili hrid na kojoj ti opet nije na dohvat ruke. Jer njemu trebaju visine i da bi poletio i ponovno se vinuo na nebeski svod: s nje će se opet, kad se malo primiri, tek s nekoliko zamaha zaletjeti, naći neki topli uzgon koji ga diže, i u nekoliko krugova opet biti na domak suncu.- Ako bismo sve ptice prizemljili bili bismo uskraćeni za nebo. Od njih bismo pri tom, učinili tek loše kokoši. No, kad su slobodni, dok ih gledamo na nebeskim beskrajima, približuju nam i donose beskonačnost, za kojom toliko i sami žudimo. To je njihova vrijednost, a u njima i naša nadljudska sposobnost. U njima i s njima ali samo dok su slobodni – i mi se k nebeskim plavetnilima dižemo. Prirodno je da ih želimo sasvim posjedovati, i to njihovo orlovsko umijeće oteti, prisvojiti, s njima podijeliti. No, to se može jedino tako da im slobodu ne oduzmemo.  – Pusti orla neka za tebe leti!

Ja ovdje dodajem i ponavljam ono što rekoh na početku: Stvoreni smo za let u visinama. Budimo ponosni orlovi! Ne dopustimo nikome da nas s visina obori na zemlju i ukrade nam slobodu leta u Božjoj blizini!

dr. don Marin Škarica