Braća laici daju snagu i molitvenu podršku subraći svećenicima
Redovnika ne čini svećeničko posvećenje niti učenost, već polaganje zavjeta, predavanje sebe Bogu u toj zajednici.
Dva mlada čovjeka bijahu prijatelji. Jedan je postao pater, drugi pak brat. Strm je bio uspon prvoga, a život ovog drugog tih. Jedan je propovijedao na svim propovjedaonicama, a onaj drugi se molio za svoga prijatelja. Godine su prelazile. Veliki govornik-propovjednik jednog je dana zapeo u propovjedi. Zbunjeno je napustio crkvu. Potražio je svoga prijatelja, svog brata, čovjeka molitve. Ali vrelo je presahlo: brat je umro. Svakodnevno je odsad pater išao na grob svoga prijatelja. Tamo su ga upitali: »Moliš li za izgubljeni dar rječitosti?« On odgovori: »Ne, molim za onaj mnogo veći dar, što ga je on posjedovao: za dar poniznosti.«
Braća nisu manje važna za zajednicu i Crkvu
Onaj tko govori o religioznim zajednicama i nehotice misli na svećenike. To nije ispravno. Njima isto tako pripadaju i braća. Svećenici i braća tvore zajednicu. Redovnika ne čini svećeničko posvećenje niti učenost, već polaganje zavjeta, predavanje sebe Bogu u toj zajednici.
Svećenici i braća uzajamno su povezani istim zavjetima, istim načinom života i istim nastojanjem prema svetosti. Oni su suputnici na istom putu.
Strašan je nesporazum ako se na braću gleda kao na »poslužitelje ‘braće’ svećenika, proletere samostana, izrabljivanu radnu snagu i jeftine pomagače«. Samo doba klasnog društvenog poretka, klasna taština unesena u religiozne zajednice izvana i precjenjivanje intelektualne naobrazbe mogli poziv brata shvatiti na tako krivi način njemu stvoriti takvu sliku. Pogledamo li pravi život, pratimo li povijest crkvenih institucija, vidjet ćemo kako su braća u služenju Kristu i zajednici uvijek ostvarivala izvanredne uspjehe. Svakako, moramo sa zahvalnošću priznati: bez naše braće ‘Provincija ne bi nikada bila izrasla prema vani i u sebi, nikada ne bi bila stvorila svoja djela. Braća su upravljala vrlo velikim brojem školskih radionica, koje su postale mjestima za najbolju izobrazbu naučnika. Misija u Kamerunu i mukotrpno apostolsko djelovanje u drugim zemljama braće ne bi se bili mogli razviti.
Svećenik i brat jednako su vrijedni sudrugovi i suradnici.
A odnos između »otaca« i braće? Početak i povijest Provincije svjedoči o tome: mi smo se slagali i slažemo se kao subraća, zbog toga smo sretni.
2. Vatikanski koncil govori o odnosu svećenika i laika
Koncilu je odnos između svećenika i laika zacrtan nanovo. I jedni i drugi postali su krštenjem i krizmom jednakovrijedni pripadnici Božjeg naroda, ali im je različito pozvanje, osposobljenost i poslanjne, da služe zadatku Crkve. Bratski povezani kao suradnici, oni, svaki na svoj način trebaju ispunjavati poslanje Crkve.
To se svjesno i produbljeno, odnosi posebno na religioznu zajednicu; jedni su pozvani u službu svećeništva, a drugi za službu laika; svi su oni svojim zavjetom suputnici na istom putu, svi su nosioci istog zadatka, no svatko prema vrsti svoga poziva: kao svećenik ili kao laik. Položena obećanja daju jednaka prava i jednake dužnosti izuzevši one koje proizlaze iz različitosti zadataka za svećenike i laike u zajednici
Biti brat laik
Biti brat, to znači nasljedovati Krista kao laik u religioznoj zajednici. Njemu je Bog putnik, a njegov poziv jest zadaća oko Božjeg kraljevstva.
On je obrtnik, inženjer, liječnik, socijalni skrbnik, učitelj, trgovac, foto-reporter — sve ono što bi mogao biti i kao svjetovnjak. Ljestvica mogućnosti ide od skromne, neupadljive službe unutar zajednice pa sve do odgovornog vođenja velikih pogona. On ispunjava svoje apostolsko poslanje tamo gdje mu je mjesto u zvanju i u zajednici: primjerom svoga života, svjedočanstvom svoje riječi i time što ispravnim oblikovanjem prolaznih stvari podešava svijet u odnosu na Krista. Jedan brat nedavno je to izrazio ovako: »Opći zadaci što ih mi braća kao laici imamo zbog naše pripadnosti Družbi katoličkog apostolata dobivaju posebnu boju. Crkva obvezuje apostolske zajednice da djeluju prema milosti što im je dana. To za nas znači da pri svakoj djelatnosti mora biti prisutna namjera da druge potičemo na nasljedovanje u apostolatu, te da se odabiru takva djela apostolata koja jamče za veću djelotvornost svjedočenja.« Brat se, dakle, nalazi pokraj »oca« i zajedno s »ocem« u vinogradu Gospodnjem: moleći, radeći i pouzdavajući se u blagoslov Gospodnji. Svećenik i brat jednako su vrijedni sudrugovi i suradnici. U našim školskim radionicama u Limburgu (Njemačka) mladići u takozvanom aspiratu naken svog školovanja izučavaju određeno zvanje. Nakon naukovanja njima se pridružuju mnogi mladi ljudi s nekim izučenim zvanjem i započinju vrijeme novicijata, škole duhovnog života. To traje dvije godine. Slijede prvi zavjeti. U narednim godinama se produbljuju poziv i način života. A usporedo s tim teče stručna izobrazba i usavršavanje u zvanju. Polaganjem vječnih zavjeta primaju se u zajednicu konačno. Bog postaje jedino mjerilo.
U pozivu svakoga brata, općem bogatstvu kršćanskog života pridružuje se bogatstvo posvećenja Bogu. Život brata često je neupadljiv, tiha služba. Taj život rijetko kada nailazi na odjek među ljudima, kako to možda može pasti u udio patru. Tako brat na . osobit način nosi na sebi tajnu Božju. Da bi čovjek shvatio svoj poziv, mora shvatiti i ljubiti Boga.
Svakog brata zajednica potiče i štiti
Brat živi od rizika ljubavi s Bogom. Ponekad je put težak. Ali, postoji zajednica subraće — a to je zavičaj i snaga. Postoji služenje za spasenje ljudi i svijeta — a to je radost. Postoji i Božja ljubav — i to je ono najveće.