Nogometni klubovi postaju prave multinacionalne kompanije u kojima su gazde logiku vlastitih poduzeća preslikali na nogometnu “igru”. Totalni nogomet i njegova fleksibilnost zbog primata rezultata koji prate mase gledatelja i sponzori mijenjat će “uloge” i među nogometnim školama. Poznato je da je “bunker” kao sustav igre nastao u Italiji pedesetih godina.
No u posljednjoj epizodi Lige prvaka, između Rome i Manchestera, “Englezi” su u Rimu igrali “bunker”, dok je Roma igrala “engleski”. Frustrirani trener Rome Spaletti nakon utakmice cinično je izjavio da “nije vidio talijanskiju momčad od Manchestera.” U tom smislu, nogomet kao jedno od lica fleksibilne kapitalističke logike i maksimalizacije profita sasvim odgovara marksističkoj definiciji ideologije, izokrenute stvarnosti, konceptu otuđenja. Ako se zna da prosječnom radniku u Manchesteru treba nekoliko stotina godina da bi zaradio prosječnu godišnju (!) plaću Manchesterovih zvijezda, to je zbog prometanja nogometa u religiju, u “opijum za narod”. I dok je cijela zapadna kultura od Platona i Aristotela upregnuta ljude od iracionalnosti i mitova privesti ka (kritičkoj) racionalnosti, nogometna industrija i ideologija-religija ponovno preokreće proces, temeljeći se na iracionalnom, mitotvorbenom, fascinantnom. Nogomet je, drugim riječima, “oduzeo posao” i popovima i revolucionarima supsumirajući u sebe i religijska vjerovanja i moć pokretanja masa. Nogometna religija ljudima daje ono što malo koja stvarnost danas može: osjećaj pripadanja, zajedništva, čvrstog identiteta, koji, doduše, traju koliko i nogometni spektakl. Potom se svatko vraća “postfordističkoj” krhkoj i nesigurnoj svagdašnjici, osamljen, sa strahovima svog “mrskog ja”.
Poželjan bijeg od stvarnosti
Ipak, sve gore napisano treba shvatiti kao kvaziaristokratsko, superiorno mudrovanje nad masovnom kulturom i skrivenim manipulacijama koje ona u sebi nosi, kao i bilo koju analizu ovog fenomena proizišlog iz frankfurske škole tipa knjige G. Vinnaia “Fussballsport als Ideologie”. A tzv. bijeg od stvarnosti, pa bio on i u obliku ideologije nogometa, zapravo je poželjan: stvarnost i postoji zato da se od nje bježi kada god se može, i na što jeftiniji način. Za deset eura TV pretplate, primjerice. Priče o tome je li nogomet igra ili biznis, fordizam, postfordizam, manipulacije masama i ostale “probleme” suvremenog društva treba ostaviti začas na stranu i prepustiti se radostima i čarima omrznutog “društva spektakla”. Nogomet je kultura, teatar za proletere u kojem jedan gol viška u nedjelju ljudima više znači od sve “istinske zbilje” i njezinih stvarnosti. Nogomet je i tako izgubio nevinost. On već poodavno nije igra: za neke je biznis, za neke terapija radošću iracionalnog. Opijum. Za malo sretnika i jedno i drugo.
Ivica Šola
