↑ Return to O župi

Povijest župe

cropped-DSC_00051.jpgOsnutak župe

Župa B. D. Marije, Kraljice apostola u Zaprešiću osnovana je u ljeto, 1995. g. dijeljenjem župe sv. Petra apostola na dva dijela. Sjeverni dio grada Zaprešića, od nogometnog stadiona kluba Inter i ulice Ljudevita Gaja pripao je novoosnovanoj župi koja je u trenutku osnivanja imala točno 20 ulica, a danas, nakon 13 i pol godina postojanja ima 33 ulice.

U internom dogovoru poglavara Družbe Palotinaca i tadašnjeg Zagrebačkog Nadbiskupa i kardinala, dr Franje Kuharića, preuzimanje župe je dogovoreno u srpnju, 1995. g., kada je dogovoren i titular župe: Marija, Kraljica apostola, a dekret o osnivanju izdanje od Nadbiskupskog duhovnog stola tek 03. 11. 1995. g. dva dana prije nego što je župa zaživjela.

Za prvog upravitelja novoosnovane župe imenovan je P. Mijo Šibonjić SAC (palotinac) koji u Zaprešić dolazi 01. 09. 1995. g. u pratnji delegata, P. Joze Ivića SAC koji se javljaju tadašnjem župniku župe sv. Petra Apostola, vlč. Ivanu Bošnjak, koji upravitelja nove župe P. Miju upoznaje sa vjernicima na sv. misi u nedjelju, 03. 09. 1995. i čita obavijest Nadbiskupskog duhovnog stola o osnivanju nove župe u Zaprešiću.

Od tog dana P. Mijo počinje upoznavati svoje nove župljane i sa njima tražiti odgovarajući prostor za liturgijska okupljanja vjernika i sebi mjesto za stanovanje. Traženje je potrajalo gotovo cijeli mjesec dana jer na području nove župe i nema nekakvih industrijskih pogona koji bi imali neku veću halu za ustupanje župi, nego su službenici još tada općine Zaprešić župniku, P. Miji predložili nekorišteni prostor jednog velikog atomskog skloništa koji se nalazi 4,7 metara ispod zemlje. Sklonište ima veliku dvoranu od 100 m2, jednu manju dvoranu od 30 m2, još jednu manju od 8 m2 i dva spremišta. Iako taj prostor nije bio baš najprikladniji za liturgijska slavlja jer nije imao prozore, dakle danjeg svijetla i zraka, nismo imali ništa bolje pa smo u listopadu sa upravom Zagrebačke policije, u čijoj nadležnosti su tada bila sva skloništa u Zagrebu i okolici, sklopili ugovor o korištenju tog prostora, najprije na dvije godine, a kasnije smo ga produžavali u dva navrata, tako da smo punih pet godina ostali u njemu. Slijedilo je uređenje skloništa: čišćenje, krečenje zidova, stavljanje linoleuma na betonski pod, nabavka odgovarajućeg namještaja koji se sastojao od 100 stolica, drvenog oltara, ambona, stalaka za svetohranište i dva kipa: sv. Antuna Padovanskog i Gospe Lurdske te oltarne slike koja predstavlja Mariju okruženu apostolima prilikom silaska Duha Svetoga na Pedesetnicu. Manju prostoriju od 8 m2 smo također uredili kao sakristiju i nabavili tri prikladna ormara sa jednim radnim stolom. Na ulazu u sklonište sa velikog parkirališta za aute nalazi se manja prostorija od 12 m2 koju smo također dobili na raspolaganje sa telefonskom linijom, tako da smo od prvog radnog dana imali uređeni prostor sa namještajem za župni ured sa svim potrebnim knjigama i formularima, u kojem je sjedila gospođica Slavica Hiršberger, naša umirovljena župljanka koja se, uz malu novčanu nagradu stavila na raspolaganje župljanima četiri sata na dan, dva sata prije i dva sata poslije podne. Župnik je početkom listopada unajmio jedan stan od 75 m2 koji se nalazi blizu skloništa na trećem katu, u ulici Ferde Livadica 5/111, gdje je živio punih 5 godina.

Uređenje atomskog skloništa za liturgijski prostor bilo je završeno prije kraja listopada 1995. g. tako da se moglo početi sa liturgijskim slavljima. No, čekali smo da stigne dekret o osnivanju župe što smo dobili 03. 11. 1995. i u nedjelju, 05. 11. 1995. služena je prva sveta misa ujutro u 8 sati. Sklonište je bilo puno vjernika koji su putem prvog župnog lista bili upoznati sa osnutkom župe, sa novim župnikom i terminima u kojima će se služiti sv. mise u tom prostoru. Na drugu sv. misu u 10 sati došao je i delegat palotinaca, p. Jozo Ivić SAC koji je sa župnikom p. Mijom koncelebrirao, o čemu postoje fotografije. Iznenađenje je došlo nakon te sv. mise, kada je nekoliko muškaraca došlo župniku i požalilo se da od mnoštva vjernika nisu mogli prići ni blizu skloništu, a kamo li prisustvovati sv. misi pa su odmah zatražili od župnika da se ova župna sv. misa pro-populo mora organizirati u predvorju osnovne škole Ljudevit Gaj koja se nalazi na području župe. Tako je i bilo. Idućih dana jedna delegacija odraslih muškaraca sa župnikom otišli su tadašnjem ravnatelju škole i zamolili ga da možemo koristiti sportsku dvoranu u liturgijske svrhe. Nakon što smo razgledali tu dvoranu, prihvatili smo prijedlog ravnatelja i prionuli nabavci potrebnog namještaja za ovaj drugi liturgijski prostor. Ubrzo smo dali načiniti još jedan prenosni oltar i ambon, kao i dva ormara za malu sakristiju u školi, a za sjedenje smo koristili izvlačene tribine u dvorani i plastično-metalne stolice koje smo svake subote navečer iznosili iz skladišta i poredali za sjedenje, a nakon sv. mise morali smo te stolice vraćati u skladište. Za taj posao odmah se javila jedna grupa umirovljenih župljana koji su revno i redovito subotom u večernjim satima uređivali dvoranu za nedjeljnu sv. misu u 10 sati. U njoj smo slavili i veće blagdane, kao Božić, Uskrs, slavlja Prve sv. Pričesti i Krizme. Nakon jedne godine dana, morali smo se ipak preseliti u predvorje škole, gdje smo ostali još pune četiri godine, sve dok se nismo uselili u prostorije našeg novog župnog centra.

U prostoru atomskog skloništa i predvorja škole ubrzo se okupila cijela župna zajednica koja je s oduševljenjem prihvatila osnivanje nove župe u Zaprešiću koji zapravo i nije imao niti jednu „pravu“ izgrađenu crkvu i prikladan prostor za liturgijska slavlja iako je tada brojio oko 20-tak tisuća vjernika. Naime, župa sv. Petra apostola u Zaprešiću bila je u izgradnji prave velike župne crkve i tek je za Uskrs 1995. g. počela koristiti veći prostor u kripti crkve koja je bila u izgradnji, ali još ne dovršena, od samog betona, bez prozora, bez grijanja. Župljani su, naime, ubrzo i sami shvatili potrebu za podjelom sada već grada Zaprešića na dvije župe kao i potrebu za gradnjom još jedne župne crkve. Stoga su se rado odazvali pozivu svog župnika da je uz osnivanje nove župe i gradnju nove crkve potrebno pokrenuti i još jednu živu crkvu u Zaprešiću, a to znači uključiti se od najmlađih do najstarijih u aktivnosti koje jednu župnu zajednicu čine vidljivom i prepoznatljivom u nekom mjestu. Nakon prvih sv. misa 05. 11. 1995. koji se ujedno smatra danom rođenja ove župe, počeli su se župljani okupljati u župni zbor što ga je preuzela gđa. Ivančica Mohović, profesorica glazbe uz pomoć gđa. Janje Čorušić, liječnice koja je svirala orgulje. Javili su se odmah i mladi koji su osnovali pjevački zbor mladih koji će nešto kasnije dobiti ime „Apostoli“ i koji su pjesmom i svirkom pratili nedjeljnu misu u večernjim satima, pa ubrzo nastaje i dječji pjevački zbor pod vodstvom časne sestre Smilje Čirko, članice Družbe kćeri Božje ljubavi koje djeluju u Zaprešiću od 1994. god. Već iduću nedjelju za oltarom su bili prisutni i prvi ministranti – dječaci i djevojčice od 3. do 8. razreda osnovne škole, iako još nisu imali ministrantske haljinice, ministrirali su u civilnom odijelu sve dok ubrzo nisu bile sašivene nove duge bijele haljine sa pojasom u boji. Nakon što je župnik upoznao znatan broj župljana, neke odabire i poziva za bliže suradnike u župnom Pastoralnom vijeću koje od samog početka broji 20-tak članova od kojih će neki nakon godinu dana biti članovi Građevinskog vijeća koje će sa župnikom početi pripremanje župne zajednice za gradnju nove župne crkve i župnog centra.

Gradnja crkve i župnog centra

Za gradnju nove župne crkve u sjevernom dijelu Zaprešića, zemljište je određeno još 1986. g. GUP-om građa Zagreba, jer je Zaprešić tada pripadao Zagrebu. Zemljište od 5400 m2 nalazi se u ulici Dragutina Domjanića i smješteno je točno u sredini područja koje zahvaća nova župa B. D. Marije, kraljice apostola. Zemljište, međutim, nije bilo u vlasništvu crkve, a bilo je podijeljeno na tri dijela i imalo je tri vlasnika: grad Zaprešić, Državni ured za javne površine RH (bivši SIZ za ceste) i Fond za privatizaciju RH. Trebalo je ujediniti ove parcele u jednu i riješiti vlasništvo zemljišta što nam je i uspjelo nakon dvogodišnjih napora i pregovora sa državnim institucijama koje nisu bile „voljne“ predmetno zemljište darovati župi pa smo ga u dogovoru sa Nadbiskupijom Zagrebačkom pretvorili u zamjensko zemljište, kao obeštećenje dugovanja Republike Hrvatske prema katoličkoj Crkvi. Već u 1996. god. župnik, P. Mijo počinje na papir stavljati idejne skice buduće crkve i župnog centra u želji da budući prostori odgovaraju novijim zahtjevima pastoralnih potreba svih slojeva župne zajednice. Međutim, taj prvi idejni plan je odbačen od većine članova Hrvatske delegature Palotinaca, a zbog toga i od uprave njemačke provincije u Friedbergu, kojoj pripada hrvatska Delegatura, s obrazloženjem da je projekt prevelik i da predložimo neki manji, privremeni. Tada smo načinili idejni plan jedne veće dvorane sa malim stanom za župnika. Međutim i taj „privremeni“ projekt je odbijen na provincijalnoj skupštini u Freisingu, u siječnju 1997. g. i zatraženo novo, treće rješenje koje je bilo napravljeno u proljeće 1997. te prihvaćeno od svih članova hrvatske Delegature i provincijalne konzulte. Taj idejni projekt povjerili smo projektnom birou L. T. iz Zagreba, a nositelj projekta je bila arhitektica, gđa. Lea Bošnjak-Horak iz Zagreba. Ubrzo je načinjen glavni projekt uz pomoć kojega smo tražili sve potrebne suglasnosti koje su bile ishođene u proljeće 1999. god. Ostalo je srediti imovinsko-pravne odnose sa nosiocima vlasništva zemljišta na kojem treba graditi crkvu i centar što nam je konačno uspjelo početkom srpnja, 1999. god. Sa svom potrebnom dokumentacijom za gradnju predali smo zahtjev za izdavanje građevinske dozvole koju smo imali u rukama točno 23. 08. 1999. U međuvremenu su načinjeni i izvedbeni projekti pa smo mogli raspisati natječaj za gradnju crkve i župnog centra. Od sedam velikih građevinskih tvrtki u Hrvatskoj, na natječaju je pobijedila tvrtka Tempo iz Zagreba koja je bila najpovoljnija.

Ugovor o gradnji bio je sačinjen za oba objekta: i crkvu i centar. Međutim, na sastanku hrvatske Delegature i uprave Provincije 08. i 09. 10. 1999. odlučeno je da se razdvoji izgradnja ova dva objekta zbog financiranja koje tih dana još nije u potpunosti moglo biti točno definirano pa se na inzistiranje župnika, P. Mije odlučilo za gradnju župnog centra, a nakon toga će se graditi župna crkva, što je uz protivljenje nekoliko članova hrvatske Delegature na kraju prihvaćeno, jer se time rješavamo i skloništa, i predvorja škole i unajmljenog stana za svećenike. Ugovor o gradnji centra je potpisan 11. 10. 1999. g., a sa gradnjom istoga počelo se 18. 10. 1999. Sam tijek izgradnje tekao je bez većih poteškoća, osim što je tvrtka Tempo kasnila sa rokovima izgradnje 1. etape (rohbau) tako da smo neke završne radove morali raditi paralelno što nije u skladu sa zakonima gradnje, no termin završetka izgradnje i otvorenje centra bili su definirani već krajem svibnja 2000. god. Bilo je radosno gledati kako iz zemlje „niče“ zgrada župnog centra koji u podrumu ima pet što manjih, što većih dvorana za razne aktivnosti djece, mladih i odraslih župljana. U prizemlju je velika župna dvorana od 216 m2 u koju stane više od 200 stolica i ima malu binu za razne namjene. Tu je pored glavnog ulaza u župni centar prostrani župni ured sa svom potrebnom opremom. Pored njega manja prostorija za biblioteku i dvije prostorije za kreativne radionice sa dva spremišta i sanitarnim čvorovima. Na katu i u potkrovlju iznad ovog dijela centra su sobe za svećenike i njihove goste sa dnevnim boravkom i kuhinjom.

Ovdje bi bilo zanimljivo spomenuti različite reakcije župljana kada su vidjeli zgradu župnog centra koja im se u prvi mah učinila „prevelikom“ i čak nepotrebnom. Zašto? Zato što vjernici u našoj domaćoj crkvi nemaju predodžbu o župnom centru. Taj im je pojam sasvim nov. Njima je pred očima uvijek samo župnikova kuća ili „farof“, kako se to u ovom kraju kaže, u kojoj živi župnik i njegov kapelan, jedna prostorija za župni ured te dnevni boravak i kuhinja u koju za vjernike nema pristupa, osim ureda. Da i oni imaju svoje prostorije kamo mogu doći i družiti se u dogovoreno vrijeme, to im se činilo gotovo nemogućim. Stoga su i najveći „skeptici“ ubrzo prihvatili ovaj župni centar kao svoj „drugi dom“ u kojeg mogu slobodno doći i djeca, i mladi i odrasli i provoditi svoje slobodno vrijeme u raznim igraonicama kao što su mali sportovi ili razni oblici gimnastike, folklora i plesa ili kreativnim radionicama te obiteljskim svečanostima prilikom slavlja rođendana, prve  pričesti i krizme pa čak organizirati i karmine nakon sprovoda. Naravno, tu se okupljaju i razne molitvene grupe (poput neokatekumena i karizmatika), veći susreti mladeži na razini dekanata ili arhiđakonata; razne izložbe i prezentacije, sajmovi za Uskrs i Božić i td…. Danas su prostorije centra u punom pogonu svakog dana i to posebno u večernjih satima, na radost i zadovoljstvo svih koji u nj navraćaju.

Posebnu radost doživjela je župa 28. listopada, 2000. god. kada je uz mnoštvo vjernika i uzvanika pomoćni zagrebački biskup, mons. dr Vlado Košić blagoslovio dovršeni župni centar u kojem su se odvijale sve aktivnosti. Dobili smo prekrasnu veliku župnu dvoranu u kojoj se služile sv. mise i sva druga liturgijska događanja; dvije skromno opremljene učionice za župni vjeronauk sa 30 i 40 sjedećih mjesta; dvoranu za mlade u koju i danas rado navraćaju i druže se u večernjim satima; veliku dvoranu sa kuhinjom za druženja za 40-tak osoba; prostoriju za probe župnih zborova sa orguljama te nekoliko spremišta za hranu i piće sa potrebnim sanitarnim čvorovima. S pravom se može reći da je otvorenjem ovog župnog centra župa doživjela novi zamah u svojem poslanju što su osjetili i gosti koji su prisustvovali činu posvete, a na poseban način je to izrazio provincijal Palotinaca, P. Fritz Kretz SAC koji nije mogao sakriti svoje sumnje od prošle godine, kada smo obećali da će centar biti dovršen krajem 2000. god.

Pošto je vodstvo provincije Palotinaca bilo zadovoljno sa izgradnjom župnog centra, na redovitom jesenskom susretu hrvatske Delegature i uprave provincije, odlučeno je da se idućeg proljeća može početi i sa gradnjom župne crkve pošto su planovi i dozvole za taj objekt bile gotove. Trebalo je samo provesti novi natječaj i naći novog izvođača radova, pošto je građevinsko vijeće sa župnikom odlučilo da izgradnju crkve povjeri drugom izvođaču, a ne tvrtki Tempo iz Zagreba. Ovaj put smo se odlučili za privatne tvrtke i pozvali na natječaj pet poznatijih tvrtki iz Zagreba i okolice. Na natječaju je prošla privatna tvrtka Kamgrad iz Zagreba, vlasništvo gosp. Dragutina Kamenskog s kojim smo 05. ožujka, 2001. god. potpisali ugovor o izgradnji crkve, a radovi na izgradnji počeli su 01. travnja iste godine. Ugovorena je samo prva faza izgradnje (rohbau), a unutarnje uređenje, sve instalacije, podovi, obloge zidova i namještaj ugovarali smo pojedinačno sa manjim privatnim tvrtkama koje su svoj posao obavljali na vrijeme i savjesno, tako da je crkva bila dovršena krajem ožujka 2004. god. sa dijelom najnužnijeg namještaja. Kamen temeljac posvetio je i položio zagrebački pomoćni biskup, mons. Josip Mrzljak 14. 05. 2001. na svečanoj večernjoj sv. misi na samom gradilištu nove crkve.

Veliku radost doživjeli su župljani kada su na cvjetnicu, 04. travnja, 2004. god. iz velike dvorane župnog centra mogli u procesiji sa maslinovim grančicama u rukama ući u novu, prostranu župnu crkvu koja je odisala lijepom jednostavnošću sa puno svijetla i topline koju joj daje drvena obloga zidova u boji bijelog javora. Nakon pune tri godine, među nama je opet pomoćni zagrebački biskup, mons. Josip Mrzljak koji na svečanoj sv. misi u nedjelju, 23. svibnja, 2004.g. blagoslivlja novu crkvu i svu muku i višegodišnje odricanje vjernika i drugih donatora koje su u nju ugrađene. Nakon toga župljani se ne predaju. Ovo slavlje daje im još više odlučnosti da dovrše i ono što još nedostaje novoj crkvi. Odlučuju samo skupljati dobrovoljne priloge kako bi na tornju nove crkve što prije zazvonila prava, klasična zvona. U tu svrhu sakupljaju u ljeti 2004. g. točno 20.000 € nakon čega naručujemo zvona u Zagrebu u ljevaonici Tržec koja su bila postavljena u dogovoreno vrijeme i na blagdan sv. Lucije, 13. 12. 2004. su počela zvoniti. Već početkom lipnja iste godine gosp. Jure Žaja iz Zaprešića postavlja na prozor prvi vitraj sa likom Duha svetoga kao osobni dar povodom primanja sakramenta sv. Potvrde njegove kćeri Marije. Nakon njega, mnoge obitelji iz župe se dobrovoljno javljaju i daruju po jedan vitraj, tako da crkva već u proljeće 2005. god. ima svih 28 vitraja koji krase unutrašnjost crkve i daju joj poseban ugođaj svetog prostora. Još u jesen 2004. god. obitelj Ljube Puljića iz Zaprešića daruje svojoj crkvi veliku oltarnu sliku – ulje na platnu od 10 kvadratnih metara, koja prikazuje Mariju koja lebdi iznad župne crkve ispred koje su prikazani ljudi, vjernici svih uzrasta i zvanja, koji predstavljaju Isusove učenike i apostole, pošto želimo u ovoj župi kod svih župljana razviti tu svijest da su i oni, po krštenju Isusovi apostoli koji moraju živjeti to svoje poslanje i drugima ga naviještati i svjedočiti. Iste godine, pred Božić uspjeli smo u crkvi napraviti 12 dugačkih klupa sa klecalima, a pred Uskrs 2008. god. dovršene su i ostale klupe, njih 16, tako da u crkvi ima oko 500 sjedećih mjesta.

Tako je i crkva u velikoj mjeri bila dovršena da smo mogli kao velika vjernička obitelj pozvati našeg uzoritog kardinala i nadbiskupa, mons. dr. Josipa Bozanića da nam posveti našu prekrasnu crkvu, što je i učinjeno 07. svibnja, 2005. god. na svečanoj sv. misi. Tog su dana župljani bili posebno radosni i ponosni na svoju novu župnu crkvu koja ostaje mnogim generacijama iza nas kao dokaz da je i u ovo vrijeme, početkom novog tisućljeća, u Zaprešiću bilo dovoljno ljudi koji su iz svoje vjere i ljubavi prema Bogu smogli snage da naprave ovakvu crkvu.

 

P. Mijo Šibonjić SAC – upravitelj župe 1995-2011

Više slika iz povijesti ovdje https://www.facebook.com/media/set/?set=a.657899830909585.1073741851.269117829787789&type=3