Vjera u sportu
Najprije sam se zapitao što to vodi jednu nogometnu momčad kada izlazi na teren, što to daje sigurnost jednom boksaču koji ulazi u ring ili jednom skijašu da može skijati brže ili pak jednom skakaču da može skočiti više? Zatim, gdje je granica rekorda koji se neprestano popravljaju? Izgleda da je odgovor na to pitanje prilično neizvjestan, kao što je neizvjestan ishod svakog sportskog susreta, bez obzira na sportske prognoze i koeficijente koje nude kladionice. Iz različitih sportskih događaje vidimo koliko je u sportu neizvjesnosti, a da ne pridodajemo još mnoge ozljede koje su često presudne. Rukometni vratar Vlado Šola kaže da su «sportaši svjesni da je svaki nastup i svaka utakmica protiv protivnika jedna velika rovovska bitka», a ipak se svi «nadaju pobjedi, medaljama, naslovima i svemu što slijedi».[1] Slično svjedoče i mnogi drugi sportaši koji ulaze u svoje «rovovske bitke» propitkujući jesu li zaista spremni za važne utakmice.
Jedan vrhunski sportaš prvenstveno vjeruje u sebe onakvog kakav može biti: brži, jači, izdržljiviji, sposobniji, mudriji… «Vjera, vjerovati, ufati se… zar te riječi nisu osnovna pokretačka snaga svakog bića.»[2] kaže Lino Červar, izbornik hrvatske rukometne reprezentacije. No, jedan sportaš ne ostaje samo na tome već cijeloga sebe unosi u taj projekt i radi danonoćno. Sve je njemu podloženo i najčešće zahtjeva podosta odricanja koje dotičnome nije toliko bitno jer on sebe vidi u tom sportu, a vježbe mu omogućuju u tom sportu napredovati, samog sebe nadilaziti i izgrađivati, tako je njemu vježba isto što i izgrađivanje, otvaranje novih mogućnosti i pomicanje granica. «Doista, ispravno bavljenje sportom mora biti praćeno umjerenošću i odgojem za odricanje, često ono zahtijeva i dobar timski duh, stav poštovanja, vrednovanje tuđih kvaliteta, iskrenost u igri i poniznost u prihvaćanju vlastitih granica».[3] Nogometaš Josip Šimić to je izrekao sljedećim riječima: «Svakome je Bog dao dara za nešto, no da bi se postigao konačni cilj treba puno odricanja i žrtve… Bez odricanja nema uspjeha, pa ne treba stati na pola puta.»[4]
Nitko tko sudjeluje na nekom natjecanju, ne očekuje da će se vratiti kao gubitnik, već svatko sebe vidi kao boljeg, uspješnijeg i sudjeluje s tom vizijom sebe kao pobjednika, s njom ulazi u susret. Ona stoji nasuprot neizvjesnosti, a ipak zajedno s njom surađuje s vježbom, daje joj smisao, kao i odricanju, ona je ono uvjerenje koje nekako traži da joj se sve podloži, ona sportaša čini hrabrim i odvažnim, ona je već neko imanje onoga za što se sportaš priprema[5], ona je vjera sportaša. Ona «daruje snagu, čvrstoću i postojanost» - svjedoči nam Robert Prosinečki.
Kada se sportaš nađe na terenu povećava se neizvjesnost, ali se tako iskušava ona vjera sportaša, da li on gleda na okolnosti u kojima se nalazi ili mu je još uvijek važnija njegova vizija. Ako je prestane gledati, prestao ju je i ostvarivati, a ostvarenje ovisi o viziji koja je tražila napor da se nadiđe neizvjesnost, napor koji ju je imao učvrstiti i dovesti do ostvarenja. Sportaš ostvaruje ono što je vjerovao i u što je uložio, ali ostvarivanje tu ne prestaje, ono traje cijeli vijek jednog sportaša, kojeg čine i pobjede i porazi, a onaj koji ima cilj biti bolji ostvarivat će to svakim porazom i pobjedom, nakon kojih neće stati nego uložiti još više i razvijati sebe, sebe ostvarivati.
Sport u vjeri
«Uistinu, tjelesno vježbanje malo čemu koristi»[6], a čini se da sport može biti i opasan za vjeru, kada povlađuje «novopoganskom shvaćanju koje promiče kult tijela kome bi trebalo sve žrtvovati, uzdižući tjelesno savršenstvo i sportski uspjeh kao neka božanstva. Zbog vrednosnog razlikovanja što ga stvara između jakih i slabih, takvo shvaćanje može dovesti do izopačenja odnosa među ljudima.»[7] Nadasve se opasnost sporta može vidjeti kada dolazi i do vidljivih fizičkih povreda. Treba li, dakle, vjernik odbaciti tjelovježbu i sport ili on ipak može biti koristan u vjerničkom životu? Može li ipak tjelovježba koristiti u izgradnji vjernika kao osobe i u jačanju njegove vjere? Na koncu, tiče li se vjeru samo duhovni ili i tjelesni život?
Ako «Riječ tijelom postade»[8], ako vjerujemo da se Bog utjelovio, onda je tijelo posvećeno i potrebno brige, a ne prezira. U Bibliji se može pronaći primjera vježbanja u smislu vojnih vježbi. U tom smislu spominju se i ratnička igra Šaulovih i Davidovih sljedbenika (2 Sam 2, 12-16), gdje je bilo određeno po dvanaest mladića u dvije takmičarske grupe.[9] Igre se spominju i u smislu dječjih igara što je «sastavni dio njihova izrastanja u odgovorne osobe»[10], ili pak u smislu sakralne igre, odnosno plesa pred Gospodinom. Pavao pak koristi sliku trkališta potičući Korinćane da «tako trče da dobiju neraspadljiv vijenac»,[11] Galaćanima kaže da su dobro trčali,[12] Timoteju piše da se natjecatelj nagrađuje ako se natječe zakonito,[13] a za sebe više puta govori kako ne «trči» uzalud (Gal 2, 2; Fil 2, 16; 3, 14). On kaže da je «Dobar boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.»[14] Budući da je «Bog u Svetom pismu govorio po ljudima na ljudski način»[15], očito se koristio ljudima razumljivim pojmovima, prisutnima u njihovom životu, u kojem i sport ima neko mjesto.
«Tjelovježba je potrebna tjelesnom zdravlju, a pridonosi i duševnoj uravnoteženosti i bratskim odnosima među ljudima bez obzira na podrijetlo, narodnost i društveni položaj».[16] Dakle, Crkva u sportu gleda jednu od mogućnosti čovjekove osobne i društvene izgradnje. Ona «u sportu gleda gimnastiku tijela i gimnastiku duha, vježbanje moralnog odgoja»[17], što znači da sport nije samo tjelesna aktivnost već «ulaganje tjelesnih sila prati ulaganje moralnih snaga koje od sporta mogu načiniti veličajnu osobnu disciplinu i ozbiljno uvježbavanje društvenih veza»[18]. Pavao je «priznao temeljnu valjanost sporta, smatrajući ga ne samo predmetom usporedbe da osvijetli viši etički i asketski ideal, nego također u njegovoj unutarnjoj stvarnosti faktora za odgoj čovjeka i komponentom njegove kulture i njegove civilizacije.»[19] Drugi vatikanski koncil spominje sportske vježbe i priredbe kao one «koje pomažu da se očuva psihička ravnoteža… i da se uspostave bratski odnosi među ljudima svih staleža, narodnosti i rasa»[20], a napose se ta uloga može primijeniti u kršćanskom odgoju gdje «djecu i mladiće treba potpomagati… da skladno razvijaju svoje fizičke, moralne i intelektualne sposobnosti».[21] Razne sportske udruge izražavaju «naravnu težnju koja potiče ljude da se udružuju radi ostvarenje ciljeva loji nadilaze mogućnosti pojedinca»[22]. Iz navedenog možemo vidjeti kako sport u vjeri može biti nešto dobro i korisno, sve dok je «sport za osobu, a ne obratno».[23]
Da je sport stvarno prisutan u životu Crkve, svjedoči nam športsko društvo «Katolici na djelu» koje obuhvaća katoličku malonogometnu ligu i katoličku odbojkašku ligu. Katoličke lige posebnu pažnju posvećuju fair-play igri, a svaka utakmica započinje zajedničkom molitvom. Uz sportske aktivnosti, kroz cijelu sezonu organizirani su i duhovni programi, a svako nesportsko ponašanje se kažnjava. Temeljna zamisao zbližiti je mlade kroz sport, pa je natjecanje tako samo povod za međusobno druženje i upoznavanje. «Katolici na djelu» jedno je društvo koje promiče sportske aktivnosti u Crkvi i razvijanje smisla za kršćanske vrijednosti među mladima, no uz njega tu su i različiti susreti ministranata, krizmanika, turniri i lige koje organiziraju zajednice mladih pojedinih župa ili pak slična društva na razini biskupija ili države.
Nepoznati autor
[1] Z. VEDRIŠ: A vi, što vi kažete?, Močile 2005. str. 146
[2] isto, str. 7
[3] Poruka Ivana Pavla II. za XXV. Svjetski dan turizma: Sport i turizam, 3
[4] Z. VEDRIŠ: A vi, što vi kažete?, Močile 2005. str. 18
[5] usp. Heb 11, 1
[6] 1 Tim 4, 8
[7] KKC 2289
[8] Iv 1, 14
[9] usp. M. ZOVKIĆ, «Sportske igre kao izraz ljudske tjelesnosti i kao metafora u Bibliji», u: Tijelo, sport, teologija, zbornik radova, Zagreb 1988, str. 25.
[10] Isto, str.24.
[11] usp. 1 Kor 9, 24-27
[12] usp. Gal 5, 7
[13] usp. 2 Tim 2, 5
[14] 2 Tim 4, 7
[15] DV 12
[16] Rimski obrednik: Blagoslovi, 634, str. 213.
[17] V. POZAIĆ: «Sport u prosudbi morala», u: Tijelo, sport, teologija, str. 38.
[18] Isto
[19] isto, str. 37. (papa Ivan Pavao II)
[20] usp. GS 61
[21] GE 1
[22] KKC 1882
[23] V. POZAIĆ: «Sport u prosudbi morala», u: Tijelo, sport, teologija, str. 45
