Neokatekumenski put
Papa Ivan Pavao II. 30 kolovoza 1990. priznaje Neokatekumenski put kao «itinerarij katoličke formacije, valjane za društvo i za današnja vremena» i žarko želi da «braća u episkopatu vrednuju i pomažu – zajedno sa svojim prezbiterima – ovo djelo nove evangelizacije kako bi se ostvarilo prema smjernicama predloženim od njegovih inicijatora, u duhu služenja mjesnom ordinariju i zajedništva s njime te u kontekstu jedinstva mjesne Crkve sa sveopćom Crkvom.»
Od samih početaka, dakle od stvaranja svijeta kada je Bog iz čiste ljubavi stvorio čovjeka pa do današnjih dana nedvojbeno je da je on uvijek u ulozi inicijatora koji poziva čovjeka na obraćenje. On odašilje poziv i čeka. Daje čovjeku pravo da po vlastitoj volji odluči hoće li ga slijediti s potpunim povjerenjem ili će se oglušiti i nastaviti po svom.
Svjedoci smo da i danas kada živimo u vremenu modernog ateizma – Bog djeluje. Neokatekumenski put to jasno potvrđuje. Naime, ovaj put započeo je, rekli bismo, davne 1964. u Madridu, među barakama Palomerasa Altasa. Njegovi su začetnici gospodin Francisco (Kiko) Arguella i gospođica Carmen Hernandez. I sami su živjeli među siromasima kojima su započeli navještati Evanđelje Isusa Krista. Kiko i Carmen su uvidjeli s vremenom da ova Riječ nalazi odjeka u srcima ovih siromaha i da ta Riječ čini promjenu. S vremenom se ova kerygma konkretizirala u katehetsku sintezu utemeljenu na tronogu „Riječ Božja – Liturgija – Zajednica“, koja nastoji voditi osobe do bratskog zajedništva i zrele vjere.
Tadašnji madridski nadbiskup mons. Casimir Morcilla, ohrabrio je inicijatore Puta da ovo katehetsko iskustvo rašire u župama koje su to tražile. Iskustvo evangelizacije postupno se raširilo u Madridskoj nadbiskupiji i u drugim španjolskim biskupijama.
1968. začetnici Puta dolaze u Rim, te dopuštenjem kardinala Angela Dell’Acque započela je prva kateheza u župi Naše Gospe od Presvetog Sakramenta i Svetih Kanadskih Mučenika. Od tada se Put počeo širiti diljem svijeta.
Kod nas je Put započet prije 30 godina dolaskom talijanskih katehista Giacoma Rainerija, Lucie Toso. Od tada do danas iznikle su brojne neokatekumenske zajednice na ovom području. Neokatekumenski Put stavlja se u službu biskupa i župnika kao itinerarij ponovnog otkrivanja krštenja i permanentnoga odgoja u vjeri. Nudi se vjernicima koji, obavljajući ovaj put obraćenja i kateheze, žele u sebi oživjeti bogatstvo kršćanske inicijacije.
U svojih više od trideset godina, Neokatekumenski Put, prihvaćen je i cijenjen u mnogim mjesnim Crkvama. Njegova je praksa donijela brojne duhovne plodove za novu evangelizaciju.
Članovi Međunarodne ekipe odgovornih Neokatekumenskog Puta; gosp. Francisco Arguello, gđica Carmen Hernandez i don Mario Pezzi 5. travnja 2002. podnose zamolbu za odobrenje Statuta Neokatekumenskog puta. Papinsko vijeće za laike tada, 29. lipnja 2002. donosi dekret odobrenja „ad experimentum“ na period od pet godina spomenutog statuta u uvjerenju da će ove statutarne odredbe sačinajvati čvrste i sigurne smjernice za život puta i da će biti važna potpora pastirima u njihovom očinskom i budnom praćenju neokatekumenskih zajednica. Danas živimo činjenicu da je Sveta Stolica, po odredbi pape Benedikta XVI dala konačno odobrenje, Dekretom Papinskog vijeća za laike, od 11. svibnja 2008. za izdavanje konačnog Statuta kao krunu priznanja Neokatekumenskog Puta od strane Crkve.
U Zaprešiću, gradu koji je posljednjih desetak godina uvelike izmijenio svoje lice naglom ekspanzijom građenja kao i doseljavanjem stanovništva – dvije su župne zajednice. Uz postojeću župu Sv. Petra, 1995. rodila se nova župa na sjeveru grada – Župa Marije Kraljice Apostola. Samo četiri godine kasnije u prostorijama gradskog skloništa gdje se tada održavala sva pastoralna služba ove nove župne zajednice, jer crkve kao građevine tada još nije bilo, dolaze katehisti iz Zagreba i predlažu paterima održavanje kateheza. Danas zahvaljujemo Bogu na njegovoj providnosti da su tada pateri iz reda Palotinaca imali sluha i s puno žara podržali ovu ideju te odobrili održavanje kateheza.
Pater Mijo Šibonjić i Pater Željko Lemaić imali su tada vrlo težak period svojeg službovanja u župi jer su uvjeti u kojima je trebalo razgranati župnu službu bili vrlo oskudni. Spomenimo samo to da je „župni dvor“ bio stan od nekoliko kvadrata, da je „crkva“ bilo atomsko sklonište nekoliko metara ispod zemlje a „župni ured“ mala sobica na ulazu u sklonište. No, pateri su otvorili vrata svojih srca i vrata skloništa…i tako katehisti navještaju na misama jedne nedjelje da će se održati kateheze i da su pozvani svi – svi oni koji su „umorni i opterećeni“. Svi oni koji traže odgovore na pitanja o svojoj situaciji a ne nalaze ih.
Na poziv se javlja nekolicina odvažnih župljana. Neki su navratili tražeći malo duhovne hrane, a neki tek iz puke radoznalosti.
Vjernici dolaze poslušati što to navješta osam laika. Kakvu vrstu pomoći nude na putu do dobivanja odgovora na pitanja svakog vjernika ponaosob. Čvrsto oslonjeni na Gospodina koji ih šalje ovim ljudima, u pratnji dodijeljenog prezbitera, oni navještaju radosnu vijest. Navještaj je to kerigme koji poziva na obraćenje; radosna vijest smrti i uskrsuća našega Gospodina Isusa Krista. „Doista…svidjelo se Bogu ludošću kerigme spasiti one koji povjeruju“ (1Kor 1,21). Ta „Riječ spasenja“ poziva na obraćenje i vjeru. Zove ljude da se priznaju grešnicima, da prihvate oproštenje i besplatnu ljubav Božju i krenu na put prema vlastitom preobraženju u Krista po snazi Duha.
Neki vjernici su se tada prvi put suočili s činjenicom da je Biblija knjiga života i da je slušanje i razumijevanje Sv. Pisma nužno za preživljavanje te da će se od sada hraniti s tog stola, živog izvora kateheze. Rađa se spoznaja da je u Isusu Kristu ispunjeno Pismo i da nam knjiga života, dakle Biblija, daje odgovore na sva pitanja vezana uz događaje vlastite povijesti svakog vjernika. Biblija je napisana nadahnućem Duha Svetoga i dok ju netko čita, Duh u njemu nastavlja djelovati. Ona je riznica bezbrojnih Božjih blagoslova.
Duh Sveti okupio je tada u Zaprešiću muškarce i žene različite dobi, mentaliteta, kulture i socijalnih uvjeta da započnu itinerarij obraćenja utemeljen na postupnom otkrivanju „golemih i izvanrednih bogatstava i odgovornosti primljenog Krštenja“ kako bi se u njima odvijao postupni rast i sazrijevanje u vjeri i kršćanskom životu. S onima koji su prihvatili poziv da obavljaju pokrsni katekumenat, formirana je 1. neokatekumenska zajednica župe Marija Kraljica Apostola povjerena pastoralnoj brizi patera Palotinaca. U toj zadaći posebno se istaknuo pater Željko Lemaić koji je svesrdno pratio djelatnost zajednice iako nije bio službeno proglašeni prezbiter koji zajedno s braćom čini Put. Zajednica je glasovanjem izabrala brata Ivana Birt za odgovornog, te je on zajedno sa suprugom Ružom, sada već pokojnom, i nekolicinom suodgovornih surađivao s paterom Željkom L. kako bi osigurali da zajednica obavlja itinerarij Neokatekumenskog puta u skladu s onim što je naznačeno u Statutu, te svakako brinuli oko organizacije.
Zajednica u župi nastavlja živjeti svoju vlastitu povijest. Naime, ekipa katehista predaje ekipi odgovornih i suodgovornih način na koji će činiti Put, što podrazumijeva pripremanje slavlja Riječi i Euharistije, te odvijanja mjesečnih konvivencija. Na tronogu zvanom „Riječ – Liturgija – Zajednica“ braća „neosi“ kako su se i sami prozvali (skraćeno od riječi neokatekumeni) ustrajali su na Putu sve do danas kada njihova zajednica ulazi u devetu godinu. Nanizalo se mnogo priprema za Službu Riječi; obrađeno je na desetke biblijskih tema potkrijepljenih čitanjima iz Sv. Pisma na Službi Riječi; radosnih susreta u iskrenom pomirenju s Bogom u pokorničkim bogoslužjima; nebrojeno Euharistija obogaćenih homilijama naših patera Palotinaca i drugih koji su se odazivali na ispomoć kada je trebalo; posebno mjesto zauzimaju „agape“ kada braća u radosnom zajedništvu blaguju hranu pokazujući tako iskrenu ljubav i zauzimanje jednih za druge; tu su odjeci na Božju Riječ i spontane molitve ili molitve srca; obredi Velikih dana; Uskrsna bdijenja…
Teško je nabrojiti sve divote koje Bog čini u ovoj župi u Zaprešiću, ali nakon, ipak ne tako malo godina radosni smo da počinjemo uviđati plodove ovog Puta i to nas podupire u spoznaji koja kaže da „Bogu ništa nije nemoguće“. Svjedočimo da je tijekom proteklih godina zajednica doživjela vjenčanja, krštenja, rađanja djece tj. otvorenost životu, pozive za zvanja, pozive braće na kršćansko zaručništvo, život u predbračnoj čistoći, iz redova prve zajednice formirala se ekipa katehista čija je katehizacija urodila osnivanjem nove zajednice (2. neokatekumenska zajednica župe Marija Kraljica Apostola)…Braća su nadahnuta Duhom Svetim primila snagu za evagelizaciju u korizmi 2007 godine, te u vremenu od Uskrsa do Duhova 2008. Izašli su na ulice Zaprešica i navještali u Ime Isusa Krista Radosnu vijest svima koji su imali „uho da čuju“.
Još jednom je Bog dokazao da se mogu čuda događati u Njegovo Ime iako je 21. stoljeće, iako je Zaprešić više grad poganih nego vjernih. Na primjeru Zaprešičkih „neosa“ pokazao je da Njegova Riječ nalazi plodno tlo kada se tome malo tko nada. Ova se braća nisu dala smesti kada su ih prozivali „sektašima“. Uporno su se okupljali na Službu Riječi i Euharistiju iako se na njih upiralo prstom i gledalo s prezirom kada su odlazili na konvivencije. Danas oni stoje postojani, čvrsto oslonjeni na Gospodina. Osvjedočivši se da samo Bog njihov život čini dostojnim njih samih, da su prihvaćeni od Rima kao jedna novost, koja aktivno sudjeluje u životu i poslanju Crkve te je aktivno uključena u pastoral župne zajednice kako bi davala znakove ljubavi i jedinstva koji pozivaju suvremenog čovjeka k vjeri.
Model neokatekumenske zajednice je Sveta Nazaretska Obitelj, povijesno mjesto gdje je Riječ Božja, postavši čovjekom, rasla napredujući „u mudrosti, dobi i milosti“, u podložnosti Josipu i Mariji. Neokatekumeni u zajednici, podložni Crkvi, odrastaju u vjeri, rastući u poniznosti, jednostavnosti i zahvaljivanju.
„Neosi“ u Zaprešiću potpomognuti zalaganjem od strane otaca palotinca p. Mijo Šibonjić i p. Jozo Ivića nastavljaju svoj Put dalje nastojeći svakog čovjeka oduševiti za Božju Riječ i život s Bogom. Braća „neosi“ nisu pasivni promatrači onoga što se u njihovoj župi događa. Naprotiv, oni igraju aktivnu ulogu u svim župnim djelatnostima, druženjima, obnovama, slavljima, itd.
Vlastitim životom svjedoče za Krista jer iskusili su da „…Oni koji rastu u Duhu slavit će Boga za sve što je za njih učinio, čak će i u vrijeme patnje podići svoje duše u slavljenju, znajući da onima koji Boga ljube On sve okreće na dobro. „(Rim 8,28).
Ljubav u dimenziji križa, dakle rast u ljubavi prema Bogu i prema bližnjima utemeljena na Riječi Božjoj, preplavljena silom Duha Svetoga dovodi do vrhunca kada Bog u potpunosti zahvaća u život čovjeka i tada on može reći: “Ne živim više ja, nego Krist u meni živi“. To je uostalom svrha Neokatekumenskog Puta.
Sunčica Vargek