Samospoznaja, taština, poniznost
To što svatko vjeruje da vodi onakav život kakav je Bogu mio, ni ne poduzimajući ništa kako bi se usavršio, znak je sluđenosti u ljudskom razmišljanju. Ispravan način života karakterizira određena poniznost i, ponizan čovjek će se uvijek truditi biti dostojan Božje ljubavi i milosti; nikad neće vjerovati da se onakav kakav je(ste) sviđa Bogu, jer mu poniznost pokazuje njegovo ogromno odstojanje od Boga. Ali kome nedostaje poniznosti, taj je još daleko od pobožnosti, jer njemu nedostaje i milosti.
Ponizan čovjek se moli za milost, stoga će ju on i primiti, on se moli za Božju pomoć u životu, moli za pomoć za postizanje duševne zrelosti, sam se osjeća slab i nesposoban i zato u molitvi traži milost Božju.
I Bog poniznome daje Svoju milost. Ali tko je arogantnog duha, on misli da je spojen sa Bogom, bez da to stvarno jeste, ne prepoznaje svoju udaljenost od Njega i tako ju dakle ni ne pokušava smanjiti; ne vidi svoje nedostatke i greške i zbog toga se niti ne trudi otkloniti ih; i time što se ne osjeća slab, ni ne moli se za milost. I tako će završiti isprazno, jer milost mu može priteći tek kad za njom žudi. I zato neće doći do duhovnog napretka u slučaju nedostatka samospoznaje, jer ljudi svoj duševni razvoj ne shvaćaju ozbiljno. Neće priželjkivati nešto što vjeruju da posjeduju, a vjeruju da to posjeduju jer nisu ispravni i iskreni sami prema sebi. Jer, ako je žudnja za Istinom u njima snažno razvijena, sami će preispitivati svoja djela i postupke, i spoznat će svoje nedostatke i greške i tako dospjeti do poniznosti. Jer, ponizan postaje onaj čovjek koji je strog sa samim sobom i koji je svjestan svog duhovnog siromaštva.
Ali tada je i Bog spreman sa Svojom milošću, jer tada je ona svjesno izmoljena od strane poniznog čovjeka, koji će tek tada živjeti Bogu dopadljivim životom.
AMEN
Bertha Dudde, BD br. 2533, 01.11.1942, sadržana u knjizi broj 33
Novi komentari