«

»

lip. 12

Kršćanstvo i paraziti

big_brother_logo_2730Ku’iš, ono, fakat, ful sam zbediran dok gledam kak’, ono, oni mislim, jel’, neš tamo, razmeš? I te fore, ku’iš. Tko god se sablažnjava nad imbecilnošću i kretenijadom Big Brothera, nad razinom “promišljanja”, sintakse i inih stvari ondje, ide “u ništa”. Jer televizija i u mnogo ozbiljnijim emisijima, od Otvorenog preko Latinice do Nedjeljom u 2, nije mjesto za mišljenje. Televizija je prvenstveno slika, dojam. Televizija ne misli, ni kad je “ozbiljna”. Ozbiljan čovjek kada je pozvan na TV zna da ide na vlastitu odgovornost, osim ako nije narcis.

Ipak, televizija je kćerka kršćanstva, tvrdio je McLuhan. Mislio je na ikonoklastičke borbe i Nicejski koncil (787. godine) gdje su pobijedili zagovornici tvorbe slika (ikona) u liturgijske svrhe, i tako omogućili cjelokupnu kulturu slike na Zapadu, pa i televiziju. U islamu, s druge strane, zbog poznatih stavova, kultura i medij slike te pripadna tehnologija nikada se ne bi razvili. Televizija zato ima i kriptoteološku funkciju: ona stvara “ikone”, idole, nove “bogove” i “svece”. Zvijezde. Zato i dalje, u mnogim vidovima, televizija parazitski živi od kršćanstva.

Tržišna roba
Pitaju me gledam li taj Big Brother. Ku’iš, mislim, fakat pogledam, iz fore, zeka peka, i te stvari. I što vidim? Vidim opet parazitizam. Na kršćanskoj simbolici i imaginariju, dakako. Prevladavajuća slika Boga u kršćanskim tradicijama je Nus, iliti svevideći upravljački um. “Božje oko svugdje gleda, sakrit mu se ništa ne da”, kaže pjesmica koju su nekoć davno učila djeca ne vjeronauku. To je u ovom slučaju nevidljiv i posvudašnji, što su također božanska svojstva, Big Brother. Isti taj “Nus” dobre je nagrađivao, a zlo kažnjavao. To radi i Big Brother. Tu je i nezamjenjiva ispovjedaonica, također kriptoreligijski moment. Kao i u sakramentu ispovijedi, i ondje postoji i ispovjedna tajna, i ondje u slučaju da bilo što zatajiš “ispovijed” je nevaljana. Srž samog showa, kao i u religijskoj ascetici, jesu zadaci i “kušnje” kroz koje “vjernici” prolaze kako bi stekli milost i naklonost sveproničućeg boga. Tu je i pojam spasenja, analogan kršćanskom pojmu “visio beatifica”, blaženo gledanje, ovaj put shvaćen kao estetsko, voajersko iskustvo uz pomoć kojeg sudionici bivaju spašeni od pakla anonimnosti, kroz nekoliko trenutaka “slave”. Kako kršćanstvo na Zapadu u svom sadržaju biva odbacivano i marginalizirano, njegovi simboli i naracije, temeljni postulati i ideje preživljavaju u fetišističkim formama. Prije šezdeset godina E. Mounier je proročki dijagnosticirao: “Živimo u društvu u kojem kršćanski koncepti prožimaju i one koji ne prihvaćaju njihove religiozne (i moralne) implikacije, u kojima su se oni (kršćanski simboli) temeljito natopili izvanjskim utjecajima.”Ljudi odbacuju (zahtjevno) kršćanstvo, ali se ne libe njegov imaginarij pretočiti u tržišnu robu, u kulisu za porobljavanja goru od svih religioznih manipulacija kroz povijest. I voda “Studena” se prodaje u ispovjedaonici, a preporuča je pop pod sloganom da čisti i duh i tijelo. I Coca-Colu prodaje zgođušni svećenik koji tek kada navuče “uniformu” razuvjeri “uspaljenicu” i uputi na “pravi užitak”. T-Com koji “voli nogomet” uz Štimca i Ladića na “haklu” nudi nam i velečasnog u mantiji. Mortadela koja se radi po “izvornom” receptu za kulisu ima idiličnu crkvicu…

Perverzija simbola
Otkud istovremeno takav zazor prema (kršćanskoj) religiji i vjeri predstavljanoj neprestano kao nekakav mitski relikt prošlosti, neprijateljici svega naprednog, te, s druge strane obilno pretakanje njenih simbola i naracija u kulturu zabave, profita, medijske manipulacije ljudskim potrebama i strastima? Istinabog, ovaj proces pretvaranja religijskog u materijalni probitak započeo je u samom srcu, u Crkvi u (ne)davnoj prošlosti; od prodaje oprosta, brisanja grijeha za novac, preko simonije pa sve do današnje mase klerika bonvivana nakićenih mercedesima, socijalnom sigurnošću i ugledom bez ikakvog pokrića u ljudskim ili teološkim kvalitetama, kojima je zvanje statusni simbol, a ne religijska misija, kojima su usta puna Boga i Crkve pretvorenih i ideološka parole, u alibi praznine i nutarnjeg ništavila. Takav proces u Crkvi veliki teolog Rahner nazvao je “perverzijom simbola”, a ista dijagnoza odnosi se i na spomenute masmedijske inačice. Što god tko njakao o vjeri ili kršćanstvu u negativnom smislu, a da zrnca nije propatio zbog bogotraženja, ništa ne razumije. Nije problem ni Bog ni kršćanstvo. Problem je miazma – paraziti. Svih fela. Fakat, ludilo, brale.

Ivica Šola (Glas Slavonije)