«

»

velj. 15

Robovi prošlosti

bound-with-chains-of-the-spirit-and-of-men11Nema nikakve dvojbe da je prošlost veoma važna za našu sadašnjost i budućnost. lako je prošlost već nekako prošla, ipak nas ona prati, i to ne samo kao teret nego i kao bogatstvo s kojim krećemo naprijed. Zato je pogrješno gledište prema kojem treba posve napustiti prošlost i okrenuti se budućnosti. To je nemoguća misija. Naime, na svijetu je moguće ostati bez budućnosti, ali nije bez prošlosti. Ono što smo jedanput proživjeli, obilježava nas za cijeli život, a vjernici pak kažu i za vječnost.

Moguće je zatvoriti oči i ne priznati svoju prošlost. Tada ona u nama djeluje razorno ili nas tako skameni da se ne možemo dalje razvijati u iskonskoj životnoj spontanosti. Onaj koji ne promijeni stav prema vlastitim pogrješkama, niti se zna pokajati niti osloboditi neugodne pratnje pa zato ne može niti napredovati. Ostaje uznik minulih događaja.

Moguće je zauzeti barem tri stajališta prema onome već proživljenom:

  • Prvo, možemo toliko nekritički veličati svoju prošlost da od nje više ne vidimo ni sadašnjost ni budućnost. Ljudi s takvim stavom ostaju pri vrhuncu svojih dosega i nema nade da bi štogod novo i bolje postigli. Takvi su pravi zarobljenici prošlosti: i one dobre, a još više one zle. Ako je dosadašnjost bila dobra, mora se nastaviti i dalje živjeti tako i razvijati ono dobro u sebi. Inače ćemo stagnirati i zahrđati. Ako je pak prošlost bila loša, valja je takvom priznati i osloboditi mjesto onomu boljem što nadolazi.

  • Drugi je stav prikazivanje prošlosti prema trenutačnoj potrebi. Ljudi s takvim stavom nastoje promijeniti prošle događaje, a ne svoja stajališta. Oni ne priznaju da su činili ono što im u danom trenutku ne odgovara. Tu se smještaju svi oni krojači osobne i opće povijesti koji je pišu tako da istaknu svoju pozitivnu ulogu u njoj te isto tako da istaknu ideje koje propagiraju.

  • Tek treće stajalište zaista je blagotvorno za sadašnjost i budućnost, a o se sastoji u tome da se promotri, prouči i prizna prošlost onakvom kakva je bila i da se vrjednuje na otvoren i pošten način. No, da bi se čovjek mogao tako postaviti, najprije se on sam mora mijenjati. A to je tako teško. To dira u živo. Tiče se života, te najprije onog osobnog, duhovnog, istinskog i plemenitog. Lako je zastupati velike ideje, ali ih nije lako pratiti velikim djelima. Često se iza velikih ideja kriju i velika nedjela pa i zlodjela, prekrivena pozlatom ideala.

Crkva je preživjela dvije tisuće godina upravo zbog toga što se znala pokajati za svoje grijehe. Zato nije nevažno što njezina najuzvišenija molitva (sveta misa) počinje kajanjem, a to znači istodobnim otvaranjem prema najvećem daru oproštenja i zajedništva s Bogom i ljudima. Crkva je odavno shvatila Božji nauk tako da ondje, gdje u ljudi nema kajanja i oproštenja, nema ni slobode. No, da bi se čovjek mogao i pokajati, mora prihvatiti istinu i pomiriti se s njom. Dakle, istinsko se obraćenje u prvom redu sastoji u pristajanju uz istinu. Tko to ne želi ili, dokle god to on ne želi, uzaludni su napori oko tumačenja povijesti i događaja u njoj.

Skamenjena prošlost rađa skamenjenu budućnost, a proizvoljno tumačenje prošlosti nesigurnu budućnost. Prihvaćanje pak istine o prošlosti omogućuje i nadolazak spasonosne budućnosti.

P. Nikola STANKOVIĆ, Dl