«

»

kol. 09

Župne obavijesti 09. kolovoza 2020. – 19. NKG

Devetnaesta je nedjelja u crkvenoj godini.

Sveci i imendani slijedećeg tjedna: u ponedjeljak je sveti Lovro, đakon i mučenik; u utorak sveta Klara Asiška, djevica; u petak je sveti Maksimilijan Marija Kolbe, prezbiter i mučenik; u subotu je Uznesenje Blažene Djevice Marije, Velika Gospa – svetkovina.

U subotu, na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, svete mise su u 10 i 19 sati.

Preporučujem da za vrijeme svete mise nosite zaštitne maske za lice. Crkva, kao zatvoreni prostor, ne bi trebala biti izuzeta od tog pravila.

  • Pomoć za obitelj Ljubić. Od 2. do jučer u podne na župni je račun uplaćeno 1 350 kuna. U župnom je uredu uplaćeno 400 kuna i 200 eura. Hvala vam!  
  • U predvorju crkve možete besplatno uzeti vjerski tisak od prošloga tjedna.
  • Sljedećeg tjedna ispovijed će biti u utorak i petak, od 18:00 do 18:50 u Pastoralnom centru.
  • Uredovno vrijeme župnog ureda do 17. kolovoza je od 19:45 – 20:15. sprovod možete prijaviti u bilo koje doba na broj 098 904 4970.
  • Zahvaljujem svima koji su prošlog tjedna dali svoj prilog za župu!

 

 

 

NEDJELJNO EVANĐELJE: Mt 14,22-33

 

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.

Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!«

Riječ Gospodnja.

 

 

RAZMATRANJE UZ DANAŠNJA ČITANJA

 

U jednom dokumentu o Božjoj riječi, papa Benedikt XVI. preporučuje propovjednicima da, između ostalog, u propovijedi progovore o tome što određena Božja riječ znači za njega samoga. Stvarno, koliko svećenik može biti osoban u naviještanju evanđelja? Evo, danas u drugom čitanju vidimo Pavla koji vjernicima u gradu Rimu upravo otvara dušu.

Pavao govori o svojim sunarodnjacima, Židovima od kojih većina nije htjela prihvatiti Isusa kao Spasitelja i Mesiju to jest Krista. Pavlu je to bilo veoma teško. On je sve svoje snage, svega sebe oduševljeno i potpuno stavio u službu evanđelja, propovijedao je drugim narodima i u tome bio razmjerno uspješan. Ništa mu nije bilo teško. Trpio je i glad i žeđ, i oskudicu svake vrste; trpio je potvaranja i progone, bio je bičevan i kamenovan, a bio je izdan i od lažne braće…

Sve je to strpljivo podnosio, Krista radi govoreći kada sam slab, onda sam jak. Ali kad su bili u pitanju njegovi sunarodnjaci, kako da ne bude tužan? Ono najljepše što je mogao prenositi davao je tuđim narodima, a njegovi su mu sunarodnjaci okrenuli leđa… Zato veli: Silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu… Silna tuga. Neprekidna bol. Uza sve patnje koje je trpio, Gospodin je dopustio da ga neprestanu muči i ova bol. Svima se daje, a njegovi ga ne prihvaćaju…

Reći ćete: pa to se isto dogodilo i Isusu. Točno. To je ono što i nas koji puta pogađa. Naime, do nekoga nam je posebno stalo, jer je iz moje obitelji: moje dijete, moj brat, moj roditelj, moj dobar prijatelj. I vidim kako ide lošim putem. I vidim kako upropaštava sebe i one oko sebe. I ne da si pomoći. Sve bih učinio za njega ili za nju. Srce bih svoje dao. I nailazim na šutnju, na odbacivanje. To je križ koji Bog daje onima koje ljubi. Pavao je

osjetio muku toga križa. Krist ga je iznio do vrha Kalvarije. I ja ga nosim. Zašto? Zašto baš tako? Zašto toliko? Križ nikada do kraja nećemo razumjeti. Želimo ga nositi s Kristom. A on će nas ojačati.

Pavao u svojoj tuzi veli dalje: Htio bih ja sâm proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu. I onda govori kako je po sebi neshvatljivo da su ostali izvan Krista: Oni su Izraelci, njihovo je posinstvo, i Slava, i Savezi, i zakonodavstvo, i bogoštovlje, i obećanje; njihovi su i oci, od njih je, po tijelu i Krist…

Reklo bi se: tko bi, ako ne oni, trebao biti blizak Kristu? Pa ipak, nisu povjerovali… Pavao ih je do te mjere ljubio da je zbog svega toga silno trpio. To je ta nemoć pred ljudskom tvrdoćom, pred čovjekovom zatvorenošću, pred odbijanjem ljubavi. To bolno iskustvo ljudskog odbijanja vidljivo je i u Božjem odnosu prema nama. Bog nam je dao slobodu i onda se susreće s ljudskom nezahvalnošću i tvrdokornošću unatoč neizmjernoj silini iste Božje ljubavi. Kao krik Božje žalosti – da to tako izreknemo – čitamo: Užima za ljude privlačio sam ih, konopcima ljubavi… (Hoš 11,4). Bog ih je privlačio, ali su oni odbijali.

To je, kako rekosmo, muka i nevolja svakoga od nas kad naiđe na zid, kada vidimo da ne možemo svoga bližnjega skrenuti sa zlog puta. Međutim, veli Pismo, neka nam ne dodija činiti dobro (2 Sol 3,13).

Unatoč svoje tjeskobe i unatoč žalosti zbog tvrdokornosti svojih sunarodnjaka, Pavao je nastavio svim žarom svoj apostolski rad. Koliko god Pavao bio velik apostol, nije on – ovdje na zemlji – mogao znati sve putove i naume Božje. Bog jedini zna, zašto je u ono vrijeme izraelski narod ostao izvan evanđelja. Bog jedini zna, zašto je u povijesti praktički nestala nekad cvatuća Crkva Kristova u sjevernoj Africi, u Egiptu u maloj Aziji (današnjoj Turskoj). Bog jedini znade zašto i danas Crkva u Europi kao da odumire zahvaćena kugom ravnodušja, trkom za užicima i različitim nastranostima. Bog jedini znade zašto se danas Europa stidi svojih kršćanskih korijena, zašto se uopće postavlja pitanje isticanja vjerskih znamenja na javnim mjestima. Bog jedini znade zašto izgleda kao da se ruše istinske obiteljske vrednote…

Međutim, pored svega toga, mi naviještamo Krista raspetoga. I svoje činimo. Pogledajmo Petra u današnjem evanđelju. Dok je išao s vjerom u Krista, hodio je po jezeru. Kad se uplašio, kad je pomislio na svoju ljudsku nesavršenost, počeo je tonuti.

Tako i mi. Ne želimo razmišljati o slabostima današnjeg društva ili o mogućem uzmaku kršćanskih vrednota. Mi vedro naviještamo Krista, mi s oduševljenjem činimo svoje. U svojoj obitelji. U svome okružju. I gle! Po vodi ćemo hoditi i brda premještati. Jer naša je snaga i naša pjesma – Gospodin!

 

dr.sc. Zvonko Pažin, profesor Liturgike na KBF-u u Đakovu

   Uz dozvolu autora preuzeto s portala www.vjeraidjela.com

 

 

MISNE NAKANE 09.08.2020. DO  16.08.2020.

 

Ženidbeni navještaj: VEDRAN BAREŠIĆ i VALENTINA GAVRAN

                                    STJEPAN JUROŠ i SARA MATEA VULETIĆ

                                    TOMISLAV NEŽIĆ i PATRICIJA SKELIN

                                     IVAN DEŽIĆ i ANDREA JELAČIĆ

 

Kršteni 08.08.2020. MIHAEL KARAS, MARKO VINKOVIĆ,

                                  TEA ČAČKO i MATEO BAJZIĆ