sij. 30

Župne obavijesti 30. siječnja 2022. – ČETVRTA NEDJELJA U CRKVENOJ GODINI

Sveci i imendani sljedećeg tjedna: u ponedjeljak je sveti Ivan Bosco, prezbiter; u srijedu je Prikazanje Gospodinovo, Svijećnica – blagdan; u četvrtak je sveti Blaž, biskup i mučenik; u subotu je sveta Agata, djevica i mučenica.

Danas skupljamo priloge za naš župni Karitas.

Ispovijed će biti u utorak i petak od 1800.

Mladi utorkom: krunica – 1830, misa – 1900, klanjanje – 1945, susret – 2030.

Na blagdan Prikazanja Gospodnjeg slavi se i Dan posvećenog života, važan za nas redovnike. Preporučamo u vaše molitve s. Helu, p. Antu i p. Gorana. Taj ćemo dan proslaviti svetom misom u 1900 kada ćemo blagosloviti i svijeće koje ćete moći nabaviti u predvorju crkve.

  • U četvrtak, na spomendan svetoga Blaža bit će i blagoslov grla u 1900.
  • Ministrantski sastanak održat će se u subotu u 1100 u crkvi.
  • Bračni jubileji. U nedjelju 13. veljače obilježit ćemo bračne jubileje naših župljana. Pozivamo bračne parove koji ove godine slave da se do 10. veljače prijave u župnom uredu.
  • Nužna obnova orgulja i razglasa u crkvi. Cijena obnove iznosi 150000 kuna. Prošlog smo tjedna prikupili 1350 kuna, a do sada sveukupno 15540 kuna.
  • Zahvaljujem svima koji su uplatili prilog za župu. Župa se financira isključivo od vaših priloga i ne dobiva ništa niti od države niti od nadbiskupije.

 

 

NEDJELJNO EVANĐELJE: Lk 4,21-30

 

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

 

U ono vrijeme: Isus progovori u sinagogi: »Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?«

A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«

Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.

 

Riječ Gospodnja.

 

 

NEDJELJNO RAZMATRANJE

 

Nakon što se već pokazao kao učitelj koji čini čudesa, Isus dolazi u svoj grad Nazaret. U njihovoj sinagogi propovijeda i predstavlja se kao Mesija. I onda im kaže, kako mu je jasno da oni sada očekuju od njega neko čudo, kao što su čuli da se događalo u Kafarnaumu ili u Betsaidi. Znao je Isus da su prema njemu nepovjerljivi, jer, eto, znaju ga od djetinjstva, pa misle da se on sada ne treba praviti važan. Upravo zbog toga im Isus kaže kako je gorka istina da prorok redovito nije prihvaćen u svome zavičaju i donosi im upravo takve primjere iz Starog zavjeta. I onda, piše evanđelist Luka: „Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.“

Reklo bi se u nas: „Tko će kome, neg’ svoj svome!“ To su bili Isusovi sugrađani. S njima je odrastao, s njima je drugovao, sklapao s njima prijateljstvo. Jedni drugima su pomagali u svakodnevnim poslovima. I sad bi ga htjeli sunovratiti s litice, htjeli bi ga ubiti! Ubiti njega, svoga sumještanina, i to samo zbog toga što je rekao nešto što im se ne sviđa. I što čini Isus? Veli Luka: „On prođe između njih i ode.“ Bez jadikovki, bez prijetnje sudom Božjim, bez ogorčenja, bez samosažaljenja. Otišao između njih.

Eto to. Kada netko prema meni pokaže posvemašnje nerazumijevanje, kada počne izvrtati moje riječi, kada u mojim postupcima počne tražiti zle namjere, kada počne snovati kako da mi naudi, kako da mi napakosti, kako da me ozloglasi, što činiti? Objašnjavati onome koji ne želi slušati? Proklinjati? Vraćati istom mjerom? Prijetiti? Zazivati Božju osvetu?

Ne. Jednostavno: proći. Otići. Bez mržnje. Bez samosažaljenja. Bez želje za osvetom. Otići svjestan da nikada ne mogu znati zadnje uzroke i povode takvom ponašanju, svjestan da Bog jedini vidi, zna i prosuđuje. Svjestan da i ja nisam bez grijeha, svjestan da sam pozvan na mir, na praštanje, na ljubav. Veli Pavao: „Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga, i ako je žedan, napoj ga! Činiš li tako, ugljevlje mu ražareno zgrćeš na glavu.“ Zvuči teško? Zvuči nerealno? Uopće ne. Jer, pogledajmo, time ne samo da slijedimo biblijsku pouku, nego time prvenstveno sebi nosimo mir i spokoj. A to je neprocjenjivo.

 

Zvonko Pažin, profesor Liturgike na KBF-u u Đakovu

Uz dozvolu autora preuzeto s portala www.vjeraidjela.com

 

 

O BLAGDANU PRIKAZANJA GOSPODNJEG

 

Četrdeset dana nakon Božića, 2. veljače, Crkva slavi blagdan Prikazanja Gospodnjeg – Svijećnicu, koja po svom sadržaju pripada božićnom vremenu. Ovaj se blagdan slavio u Jeruzalemu već 386. kao Quadragesima de Epiphania da bi u sljedećem stoljeću bio obogaćen procesijom u kojoj je dominirala antifona Svjetlost na prosvjetljenje naroda. U Carigradu je u VI. stoljeću ovaj blagdan uveden pod imenom Susret (Hypapante), a u Rimu u VII. st. pod nazivom Dan sv. Šimuna. Toga je dana bila i procesija sa svijećama koja je imala izrazito pokorničko obilježje. U sljedećim se stoljećima – osobito u franačkim državama – za taj blagdan sve više širio naziv Očišćenje Blažene Djevice Marije koji je bio prihvaćen i od Tridentskog misala iz 1570. i zadržao se sve do Novog misala iz 1970. Međutim, iako je to prema tridentskom misalu bio Gospin blagdan, misni su tekstovi ipak govorili o prikazanju Gospodnjem u hramu. Novi misal naziva ovaj blagdan Prikazanje Gospodnje (ovo se ime prvi puta pojavljuje u nekim francuskim misalima iz XVII. st.).

Prema evanđeoskom izvještaju (Lk 2,22-40) Josip, Marija i Isus pojavljuju se u hramu da udovolje dva propisa zakona. Prvi nalaže da se žena koja je rodila muško čedo 40 dana ima smatrati nečistom, a 40. je dan trebala u hramu prikazati žrtvu za svoje očišćenje (usp. Lev 12,2-8). Drugi propis nalaže da se svako muško prvorođenče ima otkupiti za 5 hramskih šekela. Bog je, naime, u pashalnoj noći u Egiptu poštedio izraelske prvorođence, tako da oni izravno njemu pripadaju: životinja stoga treba biti žrtvovana, a sin prvorođenac otkupljen. To je trebao učiniti otac djetetu tako da rečenu svotu isplati bilo kojem svećeniku u Izraelu (usp. Izl 13,2-12).

Dakle, da bi se udovoljilo prvom propisu (očišćenje), bilo je dovoljno da samo majka dođe u hram i prinese žrtvu, a da bi se otkupio prvorođenac – Isus – bilo je po sebi dovoljno da Josip bilo gdje u Izraelu isplati rečenih 5 šekela. Zašto su onda Josip i Marija donijeli Isusa u hram 40 dana nakon njegova rođenja? Radi li se tu o Lukinu površnom poznavanju židovskih uredbi, ili se u tome krije neko dublje značenje?

Iako to Lukin tekst izravno ne potvrđuje, teolozi smatraju da Isus u hramu nije bio otkupljen, nego prikazan. Zašto? Prvo: Josip uopće nije bio njegov naravni otac, pa, prema tome, nije ni mogao Isusa otkupiti; drugo: Isus je i trebao biti prikazan kao ono pravo vazmeno janje koje ima biti žrtvovano za spas svijeta. Ovakvom shvaćanju ide u prilog i liturgijska tradicija ovoga blagdana koja u misnim molitvama ne spominje očišćenje Marijino, niti Isusovo otkupljenje, nego njegovo prikazanje. U obnovljenoj liturgiji ovaj blagdan nema više pokorničko obilježje (umjesto ljubičaste uzima se bijela boja) i smatra se Gospodnjim, a ne Gospinim blagdanom, kako se vidi iz samog imena.

(…)

Ovaj blagdan proistječe iz božićnog vremena, a upućuje na vazmeno vrijeme povezujući božićno otajstvo s vazmenim: novorođeni Isus, sin Marijin i Sin Božji došao je na svijet da za naše spasenje bude prikazan i žrtvovan kao vazmeno janje. On je ona Svjetlost istinita koja je došla na svijet da prosvijetli svakog čovjeka, Svjetlost na prosvjetljenje naroda.

 

Zvonko Pažin, profesor Liturgike na KBF-u u Đakovu

Uz dozvolu autora preuzeto s portala www.vjeraidjela.com

 

 

MISNE NAKANE 30. 1. 2022. – 6. 2. 2022.

 

 

ŽENIDBENI NAVJEŠTAJ: IGOR BIONDA i KRISTINA ŠEGO

 

sij. 22

Župne obavijesti 23. siječnja 2022. – TREĆA NEDJELJA U CRKVENOJ GODINI

Sveci i imendani sljedećeg tjedna: ponedjeljak je sveti Franjo Saleški, biskup i crkveni naučitelj; u utorak je Obraćenje svetog Pavla – blagdan; u srijedu su sveti Timotej i Tit, biskupi; u petak je sveti Toma Akvinski, prezbiter i crkveni naučitelj.

Naknadni blagoslov bit će u ponedjeljak od 1700 do 1830.

Ispovijed će biti u utorak i petak od 1800.

Mladi utorkom: krunica – 1830, misa – 1900, klanjanje – 1945, susret – 2030.

  • Ministrantski sastanak održat će se u subotu u 1100 u crkvi.
  • Sljedeće nedjelje skupljamo priloge za naš župni Karitas.
  • Bračni jubileji. U nedjelju 13. veljače obilježit ćemo bračne jubileje naših župljana. Pozivamo bračne parove koji ove godine slave da se do 10. veljače prijave u župnom uredu.
  • Nužna obnova orgulja i razglasa u crkvi. Cijena obnove iznosi 150000 kuna. Prošlog smo tjedna prikupili 4010 kuna, a do sada sveukupno 14190 kuna.
  • Prošli smo tjedan za obitelj Ljubić prikupili 1950 kuna Hvala vam!
  • Zahvaljujem svima koji su uplatili prilog za župu. Župa se financira isključivo od vaših priloga i ne dobiva ništa niti od države niti od nadbiskupije.

 

 

NEDJELJNO EVANĐELJE: Lk 1, 1-4; 4, 14-21

 

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

 

Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen.

U ono vrijeme: Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici. I slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama.

I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.«

Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.«

 

Riječ Gospodnja.

 

 

NEDJELJNO RAZMATRANJE

 

Većina ljudi – bilo vjernici bilo nevjernici – s poštovanjem gledaju na lik Isusa iz Nazareta. Njegov evanđeoski nauk mnogi će s poštovanjem smatrati izvrsnim putokazom za radostan i miran život ljudi na zemlji. Za nas vjernike Isus iz Nazareta jest Krist i Gospodin, sin Božji i Spasitelj, onaj koji u jedinstvu s Ocem i snagom Duha Svetoga sve čini novo. U današnjem evanđelju (Lk 1, 1-4; 4, 14-21) nam u tome smislu sam Krist Gospodin govori o sebi i o svom poslanju.

Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza!

Čuli smo u Evanđelju. Isus dolazi u Nazaret, mjesto gdje je odrastao i gdje su ga svi poznavali. U Židova je bio tada običaj da svaki odrastao muškarac može subotom u sinagogi čitati odlomak iz Svetog pisma. Budući da se čitalo na hebrejskom jeziku, koji tada nije bio govorni, jednako je tako svaki odrastao muškarac mogao protumačiti ono što je pročitao. Tako je Isus te subote u sinagogi uzeo čitati odlomak iz knjige Izaije proroka: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! To je takozvani „mesijanski“ odlomak Izaije proroka, dakle proroštvo koje govori o budućem Mesiji koji ima doći. Isus, dakle, veli: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! Izraz „jer me pomaza“, označava upravo hrvatski Pomazanika, hebrejski Mesiju odnosno prema grčkom jeziku, Krista.

Važno je imati to na pameti u današnjem vremenu koje izravno i neizravno nude idole, „spasitelje“ i „izbavitelje“. Mi priznajemo Isusa Krista za jedinog Spasitelja koji nas je svojom smrću i uskrsnućem spasio od grijeha, pri tome prihvaćamo njegovo Evanđelje kao najsigurniji put spasenja i njegove sakramente kao najsigurnije sredstvo spasenja. Koliko god moglo izgledati „nemoderno“ slijediti npr. put Isusovih blaženstava, za nas je vječna i sigurna mudrost slijediti Krista koji veli: „Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju, blago gladnima i žednima pravednosti, oni će se nasititi“. Koliko god to izgledalo „nepametno“, mi ćemo slijediti njegove zapovijedi o praštanju, o ljubavi prema neprijatelju, o poštivanju oca i majke, o tome da prvo tražimo kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, da bi nam onda sve ostalo bilo nadodano. Jedini sigurni put spasenja jest Isus Krist, raspeti i uskrsnuli.

U tome smislu nam jasno govori i nauk sv. Petra koji pred glavarima i svećenicima i pismoznancima hrabro svjedoči: („Isus Krist Nazarećanin) je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni. I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti“ (Dj 4,11-12).

On me posla blagovjesnikom biti siromasima

U odlomku proroka Izaije koji je Isus pročitao dalje stoji: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje. To je ono što Bog čini po Isusu Kristu. Kad se bolje zamislimo, mi smo siromasi, jer nemamo u sebi dovoljno duhovne snage, mi smo sužnji, jer nas zarobljavaju strast i grijeh, slijepi smo, jer ne vidimo jasno Božju mudrost, potlačeni smo i zalančeni našim strastima. ne možemo se sami spasiti.

Zato Krist i dolazi: da nas prosvijetli, da nas oslobodi okova naših slabosti i grijeha, da nam očisti misli i srce od zlih misli,  od zavisti i od mržnje. Bog je onaj koji sve to čini po Kristu, snagom Duha Svetoga. Zato nikada ne bismo trebali dopustiti da nas zahvati malodušnost. Bog je onaj koji po Kristu u nama i s nama čini velike stvari, kako veli Pavao: Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati (Fil 2,13). On samo traži našu vjeru i našu suradnju s njegovom milošću.

Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.

Kad je pročitao Izaijin proročki tekst, Isus mirno zaključuje i veli: Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima. Isusovi su sumještani bili zgroženi. Zar da je on Mesija, onaj Isus kojega su poznavali od djetinjstva, kojemu, kako su vjerovali, poznaju oca i majku, djedove i bake!

A, evo, danas i mi to s punim pravom možemo ustvrditi. Što to? Pa to, da se danas, među nama, po ovom euharistijskom slavlju, po ovoj misi, ostvaruje djelo spasenja. Krist nas danas spašava po ovim svetim otajstvima, on nas sada čini svojom braćom i sestrama, po ovom svetom slavlju mi danas postajemo dionici Kristove božanske naravi, baštinici nebeskog kraljevstva.

I danas bi se neki mogli zgražati. Zar da po nekom obredu bivaju tako velike stvari! Upravo to. Zato i misu nazivamo otajstvom, tajnom. Bogu se sviđa tako djelovati. Baš kao što je htio da njegov utjelovljeni Sin naizvan bude običan i neugledan, tako je Krist odlučio po ovim vanjskim znacima, među nama, nedostojnim njegovim vjernicima, činiti velike stvari. To vjerujemo i tome se otajstvu klanjamo. Zato i smatramo nedjeljnu euharistiju temeljem i vrhuncem našeg kršćanskog života i spasenja. Dao Bog da svaku misu tako doživljavamo i puni zahvalnosti slavimo.

 

Zvonko Pažin, profesor Liturgike na KBF-u u Đakovu

Uz dozvolu autora preuzeto s portala www.vjeraidjela.com

 

 

MISNE NAKANE 23. 1. 2022. – 30. 1. 2022.

 

 

ŽENIDBENI NAVJEŠTAJ: IGOR BIONDA i KRISTINA ŠEGO

 

 

sij. 15

Župne obavijesti 16. siječnja 2022. – DRUGA NEDJELJA U CRKVENOJ GODINI

Sveci i imendani sljedećeg tjedna: ponedjeljak je sveti Antun, opat; u četvrtak je sveti Sebastijan, mučenik; u petak je sveta Agneza (Janja), djevica i mučenica; u subotu je sveti Vinko Pallotti, osnivač Družbe katoličkog apostolata.

Naknadni blagoslov. OOvog tjedna pohodit ćemo obiteljî (prijavljene do 15. siječnja) u ulicama:

  • Ispovijed će biti u utorak i petak od 1800.
  • Mladi utorkom: krunica – 1830, misa – 1900, klanjanje – 1940, susret – 2020.
  • Ministrantski sastanak održat će se u petak u 1930 u crkvi.
  • Svetkovinu svetog Vinka Pallottija proslavit ćemo u subotu svetom misom u 19 sati.
  • Bračni jubileji. U nedjelju 13. veljače obilježit ćemo bračne jubileje naših župljana. Pozivamo bračne parove koji ove godine slave da se do 10. veljače prijave u župnom uredu.
  • Nužna obnova orgulja i razglasa u crkvi. Cijena obnove iznosi 150000 kuna. Do sada smo prikupili 10180 kuna. Hvala vam od srca!
  • Prošli smo tjedan za obitelj Ljubić prikupili 400 kuna Hvala vam!
  • Zahvaljujem svima koji su uplatili prilog za župu. Župa se financira isključivo od vaših priloga i ne dobiva ništa niti od države niti od nadbiskupije.

 

 

NEDJELJNO EVANĐELJE: Iv 2,1-12

 

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

 

U ono vrijeme: Bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: »Vina nemaju.« Kaže joj Isus: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!« Nato će njegova mati poslužiteljima: »Što god vam rekne, učinite!«

A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: »Napunite posude vodom!« I napune ih do vrha.

Tada im reče: »Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.« Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: »Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.«

Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana.

 

Riječ Gospodnja.

 

 

NEDJELJNO RAZMATRANJE

 

Veli Sveto pismo na samom početku da je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko. I prva zapovijed koju je Bog uopće dao čovjeku bila je „Plodite se i množite“. To je prvi blagoslov, koji, kako veli molitva Crkve, nije zanijekao ni prvotni grijeh ljudi. Današnja nam Božja riječ daje prigodu da razmislimo o braku i obitelji koji su, po Božjem određenju, osnova ljudskoga društva.

Danas nam evanđeoski odlomak pokazuje kako je Isus na poseban način posvetio ženidbu: bio je na jednoj svadbi u Kani Galilejskoj – da počasti i razveseli mladence. Otkako je svijeta i vijeka svadbe su u svojoj osnovi iste. Dvoje mladih započinje bračni život i pozivaju na slavlje rodbinu i prijatelje. Uzvanici mladencima čestitaju, goste se, vesele, pjevaju i igraju. Zanimljivo je da su židovski učitelji – doslovni kakvi su već bili – govorili kako je Božja zapovijed da uzvanik na svadbi razveseljuje mladence. Tako je za jednog uvaženog rabina zapisano kako je plesao noseći mladoženju na ramenima. Složit ćemo se: za veselje i radost nije bitno koliko ima uzvanika i koliko vrsta jela ima na stolu.

I, evo Isusa na svadbi. Došao je sa svojim učenicima i sa svojom majkom. Očito je da se ponašao onako kako se ljudi na svadbi ponašaju. Jeo je, pio, veselio se s ostalima, pjevao, vjerojatno i igrao, jer se to u Židova podrazumijevalo. Važno je to zapaziti. Ljudi koji površno poznaju kršćanstvo ili koji nisu dobronamjerni kazat će kako ono prezire zemlju, a za nebom teži.

O takvima veli sveti Pavao: Duh izričito govori da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i prikloniti se prijevarnim duhovima i zloduhovskim naucima. A sve to pod utjecajem himbe lažljivaca otupjele savjesti koji zabranjuju ženiti se i nameću uzdržavati se od jela što ih je Bog stvorio da ih sa zahvalnošću uzimaju oni koji vjeruju i znaju istinu. Doista, svako je Božje stvorenje dobro i ne valja odbaciti ništa što se uzima sa zahvalnošću jer se posvećuje riječju Božjom i molitvom (1 Tim 4,1-5).

Mi, naprotiv, znamo da kršćanski navještaj i jest evanđelje, radosna, vesela vijest. Isus se pokazao nama u svemu sličan, osim u grijehu. I to se osobito lijepo ovdje vidi. Došao je na svadbu. Nije smatrao da je to gubitak vremena. Nije smatrao da će zbog toga trpjeti njegova propovjednička služba ili da je to nekako ispod njegove razine. Sve što je Bog stvorio – dobro je. Loš može biti samo način na koji ljudi uzimaju Božje darove.

I, kad je svadba bila u najljepšem tijeku, teška briga je obuzela domaćine. Ponestalo je vina. S ovom zgodom imaju velikih poteškoća oni koji su strogi, koji sebe smatraju duhovnima i koji su vrlo sumnjičavi prema svakom običnom ljudskom veselju.

Naime, možemo razumjeti da je Isus izliječio bolesna čovjeka. Možemo razumjeti da je umnožio kruh i ribe, da je mrtvaca vratio u život. Ali vino! To je čisti luksuz! To ne mora biti! I tim strogima nekako osobito bode oči što je to prva zapazila Isusova majka. Žensko oko! Kako li samo sve primijeti! Marija, sva brižna i puna razumijevanja i ljubavi za te mlade ljude, dolazi Isusu i veli: „Vina nemaju“. Znamo kako to izgleda. Neke se stvari ne mogu ponoviti. Ako domaćini stvarno ostanu bez vina, ostat će mrlja na mladencima za ostatak njihova života. Marija sve to zna. Zato Isusu veli: „Vina nemaju“. Isus kao da je nije htio poslušati, jer, eto, kao da još nije došao njegova čas za nastup i čudesa. Ali ipak čini. Pretvara vodu u vino.

Ne znamo koga gledati s više ljubavi: Mariju koja potiče i Isusa koji čini. Oboje prepuni ljubavi, razumijevanja, tankoćutnosti. Kako nam samo Isus kroz ovaj događaj snažno govori! Bog ima srce. Ima razumijevanja i za ono što izgleda nebitno, nevažno. Ima razumijevanja za ljudsku nepriliku i jednostavne ljudske radosti. Pun sućuti je Bog naš, veli psalam (Ps 116,5). Bog ima razumijevanja za naše ljudske potrebe. Zato očekuje i od nas da imamo razumijevanja za potrebe svojih bližnjih: svojih roditelja, svoje djece, onih s kojima živimo i koji nas okružuju. Ako se nama kod drugih ljudi nešto čini nepotrebnim luksuzom, nemojmo biti toliko strogi. Pa sebi dopuštamo takve „nepotrebne stvari“. Ovdje je riječ o razumijevanju, dobroti, sućuti. Riječ je o ljubavi. Ljubavi koju Bog ima prema nama i koju bi htio da i mi imamo jedni za druge.

Današnji se evanđeoski odlomak zaključuje riječima: Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Važno je to zapaziti. Početak Isusova javnog djelovanja vezan je uz jednu veselu svadbu, uz jelo i piće, uz pjesmu i ples, a zapravo uz puno Isusove ljubavi, dobrote i ljudske susretljivosti. Prvo Isusovo čudo bilo je na svadbi. Bilo je to „luksuzno“ čudo.

Što iz toga možemo vidjeti? Prvo, kako već spomenusmo, blagoslovljen je svaki Božji dar koji sa zahvalnošću uzimamo, kao što je ovo svadbeno veselje. Drugo, Isus posvećuje ženidbu i potvrđuje onaj prvi blagoslov izrečen nad prvim ljudima. U Starom zavjetu je dosta česta slika svadbe i ljubavi muža i žene (zaručnika i zaručnice) kojima se želi pokazati kako Bog ljubi svoj narod. Zbirku svadbenih i ljubavnih pjesama, Pjesmu nad pjesmama u Svetom pismu židovska tradicija i kršćanska predaja smatraju slikom kako Bog ljubi svoj narod, a Krist Crkvu. Konačno, euharistiju nazivamo „svadbenom gozbom Jaganjčevom“.

Temelj, dakle, Božjeg blagoslova nad čovjekom jest bračna i obiteljska zajednica. Zato smo mi kao kršćani pozvani čuvati svetost i naših brakova i naše obitelji. Pozvani smo sve činiti da naše obitelji budu temeljem Crkve i društva, pa ako hoćemo, i temeljem duhovne obnove našega naroda i cijeloga svijeta.

 

Zvonko Pažin, profesor Liturgike na KBF-u u Đakovu

Uz dozvolu autora preuzeto s portala www.vjeraidjela.com

 

 

MISNE NAKANE 16. 1. 2022. – 23. 1. 2022.

ŽENIDBENI NAVJEŠTAJ: IGOR BIONDA i KRISTINA ŠEGO

sij. 09

Župne obavijesti 9. siječnja 2022. – KRŠTENJE GOSPODINOVO

Sveci i imendani sljedećeg tjedna: u četvrtak je sveti Hilarije, biskup i crkveni naučitelj; u subotu je sveta Anastazija (Stošija), mučenica.

Naknadni blagoslov. Ovog tjedna pohodit ćemo obiteljî (prijavljene do 8. siječnja) u ulicama:

  • Ispovijed će biti u ponedjeljak i četvrtak od 1930.
  • Mladi utorkom: krunica – 1830, misa – 1900, klanjanje – 1930, susret – 2000.
  • Ministrantski sastanak održat će se u subotu u 1100.
  • Nužna obnova orgulja i razglasa u crkvi. Cijena obnove iznosi 150000 kuna. Donacije se mogu uplatiti u župnom uredu.
  • Prošli smo tjedan za obitelj Ljubić prikupili 100 kuna Hvala vam!
  • Zahvaljujem svima koji su uplatili prilog za župu. Župa se financira isključivo od vaših priloga i ne dobiva ništa niti od države niti od nadbiskupije.

 

 

NEDJELJNO EVANĐELJE: Lk 3,15-16, 21-22

 

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

 

Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.«

Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori:

Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!

 

Riječ Gospodnja.

 

 

NEDJELJNO RAZMATRANJE

 

Koja je prva napast koju je čovjek oćutio? Prisjetimo se. Bilo je to još u Edenskom vrtu. Napasnik je rekao ljudima: „Bit ćete kao bogovi!“ I od tada, pa kroza sve vjekove, uvijek je u čovjeku pritajena ona napast da se izdigne iznad ostalih, da bude čašćen i slavljen, upravo – obožavan. Nisu li se toliki vladari otvoreno i prikriveno smatrali božanstvima? A što reći o tolikim ljudima koji su se na svom malom „ataru“ i bunjištu dizali i uzdizali smatrajući sebe i većima i sposobnijima i vrjednijima od ostalih? Zato, stavimo ruku na srce: zvijer samodopadnosti pritajeno drijema u svakom čovjeku. Samo velikani mogu i znaju biti u potpunosti slobodni od takve napasti. A takav velikan je – već po sudu samoga Gospodina Isusa – upravo Ivan Krstitelj. Evo kako nam o tome govori današnje evanđelje (Lk 3,15-16.21-22).

Židovski je narod dugo i predugo bio ugnjetavan. Dugo i predugo je iščekivao Božje spasenje. U svojoj su povijesti i kao pojedinci i kao narod toliko puta padali i dizali se, da su shvatili – u svjetlu Božje objave – da ima doći Prorok, Mesija, Pomazanik, Krist, kako se to već veli hebrejski, grčki ili hrvatski, dakle, Krist koji će ih u konačnosti i potpunosti spasiti i ostvariti Božje kraljevstvo. I eto, u vrijeme pojave Ivana Krstitelja osjećali su da bi taj čas mogao biti blizu, da je nadošla punina vremena. Zato veli Luka u današnjem evanđelju: „Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist.“ Bilo je razumljivo da su mnogi Ivana smatrali Kristom. Svet je to bio čovjek. Boravio je u pustinji posvećujući se postom i molitvom. Bilo je očito da je na njemu počinuo Duh Gospodnji. Riječ mu je bila snažna i osvjedočena, bila je istinita. Nije se bojao ni židovskih prvaka ni rimskih velikaša. I svi su ga na neki način poštovali.

I sada, kad su mnogi mislili da bi on mogao biti Krist, bila je dovoljna samo jedna Ivanova riječ – i narod bi ga ponio na rukama. Ta svi su ga smatrali svecem, velikim prorokom! O takvom raspoloženju naroda maštaju svi revolucionari. Svi su se diktatori, revolucionari i samozvani vladari uspeli na vlast upravo u takvim trenucima. Naime, kad god bi narod bio nezadovoljan, kad god bi narod iščekivao sretniju budućnost, pojavio bi se netko tko bi im tu sretniju budućnost na dovoljno uvjerljiv način i obećao. I gle, kako se na krilima narodnih iščekivanja izdiže novi samovladar i diktator koji iščekivanja i nadu naroda koristi za vlastiti probitak i probitak svojih istomišljenika. Upravo tako su zavladali i kao meteori prošli i Napoleon i Hitler i Staljin i Tito i svi njima slični. Ivan Krstitelj, međutim, nije bio jedan od takvih. Nipošto nije htio uzdizati sama sebe, on se sav stavio u službu onoga koji ga je pozvao i poslao. Upravo zbog toga Ivan Krstitelj i zavrjeđuje da ga Isus nazove „najvećim rođenim od žene“.

Kada je malo nedostajalo da ga narod kličući prizna za Mesiju, Ivan mirno odgovara: „Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.“ Treba imati na umu da ovo Ivan ne govori zato što bi njemu Bog baš sve objavio tko je Isus i što se s njim ima dogoditi. Bog ne zadovoljava ničiju puku znatiželju. Ivan je po Božjem nadahnuću bio siguran da on, Ivan, nije Krist, kao što je po istom nadahnuću osjetio da je već među narodom onaj kojega svi iščekuju. To znači, makar ni sam nije puno toga razumio niti razaznavao, Ivan je znao ono što je bilo bitno. Znao je Ivan da ne može sam sebi prisvojiti mesijansku ulogu. Znao je Ivan gdje mu je mjesto. Drugi evanđelisti tumače kako je on sam za sebe govorio da je tek glas onoga koji viče u pustinji. Zato je na drugom mjestu uspoređujući sebe s Isusom jednostavno rekao: „On treba da raste, a ja da se smanjujem.“

Isus nastupa na sličan način kao Ivan. Isus, naime, ponizno staje u red grešnika. I daje se krstiti. On, Isus, koji je među ljudima jedini svet i jedini velik, koji je u doslovnom smislu Bog, ne želi od sebe praviti isprazno božanstvo kako ga shvaća ljudska taština. Isus je blizak malenima, Isus se ne izdiže iznad slabih i odbačenih. Prisjetimo se. Kad su ono Isusa, nakon što je umnožio kruh i ribe, htjeli pograbiti i zakraljiti, Isus se sakrio. Ni malo mu nije bilo stalo do obične ljudske slave i proslave. Isus je tako za sebe rekao: „Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (Mt 20,28). Kao poseban znak i primjer svoje službeničke uloge, Isus je na posljednjoj večeri oprao učenicima noge da bi im primjerom pokazao kako se ne treba uzdizati, nego se staviti u službu malenih i obespravljenih.

Gdje bismo sebe stavili? U red onih koji su besprijekorni, kojima drugi trebaju davati priznanje za ono dobro koje su činili? U red onih kojima se ne može pripisati nikakav veliki grijeh, koji su pred Bogom čisti, nevini i pravedni? U red onih kojima se drugi zbog njihove vrijednosti i svetosti trebaju klanjati i diviti se? Ili nam je možda ipak mjesto u redu onih koji stoje pred Ivanom priznavajući svoje grijehe i zazivajući na se Božje milosrđe? U redu onih koji žele služiti, a ne da im drugi služe?

Evo nam primjera, čuli smo ih. Tu je ponizni, Ivan, tu je Isus Sluga i Patnik. Po svom služenju i po svojoj žrtvi postali su veliki: Ivan Krstitelj najveći od sviju rođenih od žene, a Isus Prvak, onaj kojemu se klanjaju i nebo i zemlja. Neka Gospodin naše korake upravi putem poniznosti i služenja. To je Isusov put.

 

Zvonko Pažin, profesor Liturgike na KBF-u u Đakovu

Uz dozvolu autora preuzeto s portala www.vjeraidjela.com

 

 

MISNE NAKANE 9. 1. 2022. – 16. 1. 2022.

 

 

Krštena 8. 1. 2022.  MAJA PRGOMET

 

 

sij. 02

Župne obavijesti 2. siječnja 2022. – DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU

Sveci i imendani sljedećeg tjedna: u četvrtak je Bogojavljenje – svetkovina; u subotu je Gospa brze pomoći.

Raspored naknadnog blagoslova za obitelji koje su se prijavile u župnom uredu:

  • U srijedu će pod večernjom svetom misom biti blagoslov vode.
  • Na blagdan Bogojavljenja slavimo tri svete mise – u 8, 10 i 19 sati.
  • Ovaj se tjedan ispovijeda u petak od 18 sati.
  • Nužna obnova orgulja i razglasa u crkvi. Cijena obnove iznosi 150000 kuna. Donacije se mogu uplatiti u župnom uredu.
  • Prošli smo tjedan za obitelj Ljubić prikupili 600 kuna i 50 €. Hvala vam!
  • Zahvaljujem svima koji su uplatili prilog za župu. Župa se financira isključivo od vaših priloga i ne dobiva ništa niti od države niti od nadbiskupije.

 

 

NEDJELJNO EVANĐELJE: Iv 1,1-18 

 

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo. Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna.

K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.

I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.

Ivan svjedoči za njega. Viče:»To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!« Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu.

Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.

Riječ Gospodnja.

 

 

NEDJELJNO RAZMATRANJE

 

Stare slike Isusa ili svetaca mogu nevještim očima izgledati nedopadljivo. Slikane su, kako se to veli, plošno, bez dubine, lica su nekako ukočena, boje nestvarne. Međutim, znalac će u njima otkriti posebnu ljepotu. Svaki izraz, svaka boja kao i razmještaj likova na slici ima posebno, simboličko značenje. Spomenut ćemo kao primjer neke boje. U takvom starom slikarstvu pravilo je da je Isusova haljina plave boje, a plašt kojim je ogrnut, crvene. U ovom slučaju plava je boja, boja božanstva, a crvena boja označava čovještvo. Poruka je jasna: Sin Božji (u plavoj haljini!) zaogrnuo se našom ljudskom naravi. Zašto? Da bi se na nama dogodilo ono suprotno. Kako? Vidimo to na primjeru svete Bogorodice: u takvom su slikarstvu u ovom slučaju boje obrnuto izabrane. Njezina je haljina crvena, a plašt plavi. Ona je najveća među ženama, ona je prva otkupljena. Zato je ona u svom čovještvu (haljina crvene boje) zaogrnuta božanskom milošću (plašt plave boje). Eto u toj slici možemo bolje razumjeti početak Ivanovog evanđelja, koji smo čuli i na Božićnoj dnevnoj misi.

Svjetlo istinito dođe na svijet

Na samom početku stvaranja, kada još nije bilo ničega, veli Sveto pismo, prvo što je Bog rekao i učinio bilo je: “Neka bude svjetlost!” Svjetlost sunčeva preduvjet je bilo kakvog života na zemlji. Za nas ljude ono je isto što i život. Svjetlost je također oduvijek bila nekako znak Božje blizine, a ponajpače po Isusu Kristu. O njegovu rođenju pastire je obasjala svjetlost, mudraci su vidjeli njegovu zvijezdu, kod svog preobraženja Isus se pred izabranim učenicima pokazao u nebeskom svjetlu. Za sebe samoga Isus više puta govori da je svjetlost svijeta, svjetlost koja je došla na ovaj svijet zbog toga da ni jedan koji povjeruje u njega ne ostane u tami. I evo, Božja nam riječ želi posvijestiti koliko smo obdareni. Ne samo da nas je Bog stvorio i dao nam život onda kada je rekao: “Neka bude svjetlost!”, nego je on svojega Sina koji je sam Život, koji je, dakle svjetlost, poslao na svijet da nas prosvijetli svojim božanstvom, da nas učini dionicima svoje božanske naravi. Zato Isus i veli: “Ja – Svjetlost – dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane” (12,46).

Njegovi ga ne primiše

I sada dolazi ono što je i nevjerojatno i strašno u isto vrijeme. Bog u svome utjelovljenom sinu Isusu Kristu nudi ljudima spasenje i posinjenje, nudi sama sebe i – neki ljudi to ne prihvaćaju.

Štoviše, upravo oni koji bi trebali biti najbliže – izabrani židovski narod, barem oni službeni predstavnici, onaj vrh, Isusa odbacuje. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše! To su bili oni koji su nakon tako zdušno vikali: “Raspni ga, raspni!” Pored svih čudesa koje je bio učinio, pored svega dobra koje ima je pokazao, pored sve nebeske mudrosti koju im je pružio!

Koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja

Naravno, bilo bi posve krivo govoriti kako Židovi nisu Isusa prihvatili. Mnogo ih je bilo koji su prihvatili njegovo evanđelje. Na koncu, svi su apostoli i svi prvi učenici bili isključivo Židovi! I svi ti prvi učenici, Židovi ili pogani postali su novi narod. Postali su baštinici novih obećanja. Postali su u pravom i potpunom smislu riječi – djeca Božja, sinovi i kćeri novoga Božjeg naroda.

Mi – sinovi i kćeri svjetlosti?

Što je god napisano, za naše je spasenje zapisano. I sve, baš sve što je Bog činio u prvoj Crkvi, čini danas i među nama. Još uvijek smo u Božićnom ozračju. Mi smo obasjani nebeskom svjetlošću. Mi smo po krštenju postali sinovi i kćeri svjetlosti, postali smo u pravom smislu djeca Božja. Isus Krist, utjelovljeni Božji Sin naš je brat i Spasitelj. On nam uvijek iznova progovara po svome evanđelju, njegova čudesa i njegovo spasenje i danas djeluje u nama u svim sakramentima, u djelovanju Crkve. On se s nama i među nama, mi smo njegovi, dionici njegove božanske naravi, mi smo zaogrnuti plaštem njegova božanstva. I što se onda događa u našoj ludosti? Ne primamo ga toliko puta! U svojoj ludosti mislimo da nam je važniji naš užitak, naš ovozemni uspjeh, naša zabava, naš probitak, naša strast. I ostajemo prazni, ostajemo u tami, ostajemo tužni u svome blatu. I to mi, koji smo novi Božji narod, nova Božja svojina! Ne bismo stvarno htjeli da se na nas primjenjuje današnja evanđeoska riječ: “K svojim dođe i njegovi ga ne primiše.”

Dao Gospodin da budemo odsjaj njegove svjetlosti, da budemo njegova slika u ovome svijetu, da plašt njegova božanstva neokaljano nosimo, da budemo na radost i blagoslov i sebi i svojima i svima s kojima živimo.

 

Zvonko Pažin, profesor Liturgike na KBF-u u Đakovu

Uz dozvolu autora preuzeto s portala www.vjeraidjela.com

 

 

MISNE NAKANE 2. 1. 2022. – 9. 1. 2022. 

 

 

 

pro. 26

Župne obavijesti 26. prosinca 2021. – SVETA OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA

Sveci i imendani sljedećeg tjedna: u ponedjeljak je sveti Ivan, apostol i evanđelist; u utorak su Nevina dječica, mučenici; u srijedu je sveti Toma Becket, biskup i mučenik; u petak je Silvestar I., papa.

Župni ured u ponedjeljak neće raditi.

Za naknadni blagoslov se možete prijaviti u župnom uredu.

Sljedećeg tjedna nema svete ispovijedi.

 

  • Raspored misnih slavlja u ostatku božićnog vremena:
    • Misa zahvalnica (31. 12.): 19:00
    • Marija Bogorodica (1. 1.): 10:00 i 19:00
    • Bogojavljenje (6. 1.): 8:00, 10:00 i 19:00
  • Marijina legija je jedna od molitvenih zajednica u našoj župi. Ove godine slave 100 godina postojanja i djelovanja. Od srca im čestitamo!
  • Nužna obnova orgulja i razglasa u crkvi. Cijena obnove iznosi 150000 kuna. Donacije se mogu uplatiti u župnom uredu.
  • Prošli smo tjedan za obitelj Ljubić prikupili 5500 kuna. Hvala vam!
  • Zahvaljujem svima koji su uplatili prilog za župu. Župa se financira isključivo od vaših priloga i ne dobiva ništa niti od države niti od nadbiskupije.

 

 

NEDJELJNO EVANĐELJE: Lk 2,41-52

 

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

 

Roditelji su Isusovi svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. Kad mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. Kad su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu, a da nisu znali njegovi roditelji. Uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima. I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem tražeći ga.

Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje sjedi posred učitelja, sluša ih i pita. Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: »Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.« A on im reče: »Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?« Oni ne razumješe riječi koju im reče. I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. A majka je njegova brižno čuvala sve ove uspomene

u svom srcu. A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi

 

Riječ Gospodnja.

 

 

NEDJELJNO RAZMATRANJE

 

Svi tako rado govorimo o obitelji. Država je donijela zakon o obiteljskim odnosima i velika se većina ljudi slaže s time da je obitelj osnovna stanica društva. O tome govori i crkveno učiteljstvo. Često se u javnosti čuju razmimoilaženja glede poimanja obitelji i njezine uloge u društvu i Crkvi. Mi ćemo danas pogledati što Božja riječ veli o Svetoj obitelji i o svakoj obitelji.

Teško je kad bračni par nema djece. Kako li samo zna biti usrdna i žarka molitva kojom se muž i žena Bogu obraćaju da bi dobili potomstvo. Tako je to danas, i tako je to oduvijek bilo. U današnjem prvom čitanju (1Sam 1,20-22.24-28) vidimo kako je Bog u starom zavjetu uslišio molitve i vapaje Ane koja je rodila sina i dala mu ime Samuel, jer ga je, veli, izmolila od Gospodina. To bi, naime, u prijevodu značilo ime Samuel.

Eto to. To je važno zapaziti. Kao i sve stvoreno, tako je i dijete Božji dar. Od Boga dolazi. Ne pripada roditeljima, nije njihova igračka, nije mu jedina svrha ispuniti roditelje radošću. Dijete pripada Bogu, ono je njegov najveći dar. No, s druge strane, a to još lakše zaboravljamo, dijete je najveći Božji dar. Ništa se s njime ne može usporediti: ni napredovanje na poslu, ni nova haljina, ni ljetovanje, niti novi automobil, niti provodi, niti bezbrižan život. Sve to što smo nabrojili može biti i lijepo i dobro i sve to također može biti i važno i sve to također shvaćamo kao Božji dar. Međutim dijete – to je najveći dar.

Pomislimo: roditelji rađaju čovjeka ne samo za ovaj svijet i za ovaj život, rađaju dijete da bi bilo stanovnik vječnosti, dionik vječnog života u Kristu. Zato svako dijete, i ono rođeno s tjelesnim ili duševnim nedostatkom i neznatno i neuspješno, svako dijete zrcali u sebi Božju sliku, svako dijete može biti dionik božanske naravi Isusa Krista. Sva druga ljudska dostignuća tope se i nestaju prije ili kasnije, ovako ili onako. Kolika su carstva nestala, koliki moćnici uklonjeni s lica zemlje, ali čovjek – kao slika Božja – može živjeti vječno. Važno je to naglasiti, jer koji puta – a upravo se to događa! – dijete postaje prijetnja mome životu, karijeri, uspjehu, životnom standardu, lagodnosti, industriji zabave, dijete postaje žrtva trke za uvijek novim užicima, a roditeljstvo i obitelj pomalo postaju nešto što nije u trendu izvikanih ovosvjetskih vrijednosti.

U svojoj jednostavnosti današnji odlomak iz Prve Ivanove poslanice veli (1Iv 3,1-2.21-24): Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. Današnja će pedagogija i psihologija reći da dijete nije vlasništvo svojih roditelja, nego da je samostojno i samostalno. Božja riječ, čuli smo, veli da smo djeca Božja. Bogu pripadamo. Što to znači: “Bogu pripadati”? Biti uvijek u nekoj ovisnosti?

Kao vjernici znamo da smo od Boga, Bog nas je stvorio i ustrojio. Naša je ljudska narav u potpunom suglasju s Božjim naumom. Nadalje, sve naše osobitosti, sposobnosti i nagnuća takvi su, jer nas je Bog takve zamislio i stvorio. Tako, onda, biti vjeran Bogu zapravo znači biti vjeran samome sebi. Prema tome, mi ne možemo pripadati nekim “višim” interesima svojih roditelja, društva, pa i Crkve. U kojem smislu? Ne može i ne smije dijete biti izraz roditeljskih želja, tako da npr. dijete mora uspjeti kao akademski obrazovan građanin, kad to već roditelj nije uspio, pa da onda dijete bude na diku i ponos mami i tati i svim tetkama, ujacima i stričevima, a da se o djedu i baki i ne govori.

To isto vrijedi kada bi netko silom htio da mu dijete izabere duhovno zvanje, jer se to u selu dobro vidi. Tako, jednom prigodom, kad se činilo da Isusa njegova rodbina želi omesti u naviještanju evanđelja Isus veli: “Majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše” (Lk 8,21). Mi sa strane trebamo poštovati poziv koji svaki čovjek ima od Boga, pomagati mladom čovjeku da ga otkrije i da ga slijedi.

U današnjem evanđelju (Lk 2,41-52) čuli smo kako se dvanaestogodišnji Isus zadržao u Jeruzalemu bez znanja svojih roditelja, jer je smatrao da prvo treba biti poslušan svome nebeskom Ocu. Međutim, odmah nakon toga, veli evanđelist Luka za Isusa: I siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan. O tome je riječ. Rekli smo, istina, da čovjek mora biti vjeran onom posebnom pozivu koji Bog ima za svakog čovjeka ponaosob. Međutim, poslušnost je nešto što Sveto pismo visoko cijeni. I Isus je bio poslušan.

Pomislimo: Isus, pravi Božji Sin bio je poslušan običnim ljudima: Josipu i Mariji. Ne radi se, dakle, o tome tko više zna i tko više vrijedi. Za Isusa su Josip i Marija bili roditelji i on im je zbog toga bio poslušan. Koliko god to zvučalo “staromodno”, ipak naglašavamo: poslušnost je od Boga. Onaj koga slušamo nije besprijekoran, a ipak ga slušamo. Isus je bio vjeran židovskoj tradiciji i običajima. Makar je bio iznad toga. Gdje je bilo nužno, reagirao je, ali je poštovao ustroj, ljude i strukture, dokle god nisu bile u izravnom sukobu s Bogom. Isus je poštovao. A mi – sve danas stavljamo u pitanje. Kao da nema autoriteta.

U glavama današnje djece (i njihovih roditelja!), koga bi se to trebalo poštovati, tko je autoritet? Odgajatelj, učitelj, profesor? Policajac, liječnik, sudac? Stariji susjed? Djed i baka? Jesu li možda roditelji vrijedni poštovanja. Kome dijete upućuje prve psovke? Koga će prvo udariti nogom? Naravno svoju mamu. Što god rekli neki pedagozi i psiholozi, sve to vodi bezvlašću, zapravo, sve to vodi bezboštvu, ateizmu. Ako je čovjek sam sebi zakon, gdje je tu Bog, kao vrhovni autoritet? Gdje nema poniznosti, pokornosti, poslušnosti, te gdje nema ljubavi koja bi sve to zalijevala, tamo nema ni vjere, ni pravoga ljudskog društva.

Isus je bio poslušan i ponizan. Možda bi danas svaka obitelj trebala zdušno moliti: “Isuse, blaga i ponizna srca, učini srca naša po srcu svojem!”

 

Zvonko Pažin, profesor Liturgike na KBF-u u Đakovu

Uz dozvolu autora preuzeto s portala www.vjeraidjela.com

 

 

MISNE NAKANE 26. 12. 2021. – 2. 1. 2022.