«

»

velj. 07

Vrijeme je da se konačno dozna ime i prezime svake jasenovačke žrtve

U Kaštelima, točnije u Kaštel Sućurcu, 5. prosinca 1941., saveznici su bacili bombu na župnu crkvu za vrijeme održavanja svete mise i ubili 98-ero ljudi. Od tog broja 68 ljudi se nalazi u Jasenovcu na popisu žrtava NDH

Jugoslavensko-komunistička mašinerija nakon otkrića oko 400 kostura i to mahom ostataka ubijenih Hrvata, umjetno je na popis jasenovačkih žrtava, a on se popeo na oko 83.000 ljudi, ubacila raznorazna imena ljudi koji su stradali na drugim mjestima, tijekom NOB-a, ili čak od savezničkih bombardiranja.

Drugi mit koji se mora razbiti jest srpska uloga u Drugom svjetskom ratu. Srbija je, naime, bila pronacistička. U samoj Srbiji antifašistički pokret nije nikada bio jak. U travnju 1941., nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, nacistima je potporu dala službena Srbija i vlada Milana Nedića. Srbija je odmah po tom sporazumu implementirala rasističke zakone protiv Židova i Roma.

Prvi je bio obilježavanje Židova žutom vrpcom na kojoj je pisalo Jevrejin-Jude. Ta je odredba stupila na snagu 19. travnja 1941., odnosno mjesec dana prije nego u NDH gdje je, unatoč glasnim kritikama kardinala Stepinca i Crkve u Hrvata, prihvaćena 21. svibnja 1941. U kolovozu 1941. postignut je tajni dogovor da bi se sredinom studenoga 1941. četnički vojvoda Draža Mihailović, sastao s njemačkim vojnim izaslanstvom u selu Divci pokraj Valjeva. Mihailoviću su nacisti dali oružje za borbu protiv partizana. Štoviše, i Srpska pravoslavna crkva je javno izrazila da podupire naciste.

I to su činjenice kojima s najviših državnih razina treba odgovoriti Vučiću ili Dačiću.

Da je u Jasenovcu bila ubijena i samo jedna nedužna žrtva – bilo bi previše. No, sustavna manipulacija Jasenovcem i njegovim žrtvama je stravična. A za Hrvatsku, kao i za povijesnu istinu, potpuno neprihvatljiva. Potez službenog Beograda i Srbije, koji su u sjedištu UN-a u New Yorku organizirali izložbu o Jasenovcu s potpuno izmišljenim i falsificiranim podatcima, očekivani je nastavak velikosrpske politike. Jasenovac za tu velikosrpsku politiku ima strateško značenje.

Naime, na jasenovačkom mitu – kakvog nam serviraju deklarirani četnici, a kakav se ovih dana može vidjeti u sjedištu UN-a – Srbija je i u vrijeme bivše države držala Hrvate pod vodom, stigmatizirajući ih i optužujući za suradnju s nacistima, izmišljajući stotine tisuća jasenovačkih žrtava. Te su žrtve dobro poslužile i kao opravdanje za velikosrpsku agresiju na Hrvatsku devedesetih, a isto tako dobro služe i sada da se od Hrvatske iskamči sve ono što se nije uspjelo agresijom devedesetih.

Ključno je, međutim, kako će se Hrvatska u cijeloj toj priči postaviti prema Srbiji. Dosadašnja hrvatska politika njegovanja dobrosusjedskih odnosa nije se pokazala nimalo učinkovitom. Ni ne će! Jer službena Srbija čiju okosnicu i aktualno političko vodstvo čine deklarirani četnici, nije odustala od velikosrpske politike. Uostalom to se zorno vidi iz izjava njihovih čelnika, ali i po ponašanju njihovih satelita u Hrvatskoj, kao što je to Pupovac. Međutim, Hrvatska na to ne smije ostati skršenih ruku, glumiti finu damu i pustiti da osvajačka i agresivna ali uhodana politika sustavno razvija tezu o Hrvatskoj kao genocidnoj državi. Na grube provokacije treba odgovoriti.

Jedan od dobrih odgovora bio bi taj da se napokon razriješi pitanje Jasenovca na način da se konačno dozna ime i prezime svake žrtve bez obzira na njenu nacionalnu pripadnost. Ali i imena onih koji su počinili zločin u Jasenovcu. U Jasenovcu je počinjen zločin i to nitko normalan ne može negirati. Za vrijeme NDH u Jasenovcu je otvoren logor.

No, on je radio i nakon 1945. jer su ga komunističke vlasti koristile za ubijanje svojih političkih neistomišljenika pa i pripadnika NDH. I ta se povijesna činjenica danas javno ističe sa svih razina. Nedopustivo je da se pojedinim ispolitiziranim i interesnim udrugama kao i Srbiji dopušta da barataju brojkom od 700.000 ubijenih, iako su ako su jugoslavenske vlasti još šezdesetih godina provele temeljite ekshumacije u Jasenovcu i pronašle maksimalno 400 kostura. I to ponajviše Hrvata. Jugoslavensko-komunistička mašinerija nakon takvog otkrića umjetno je na popis jasenovačkih žrtava, a on se popeo na oko 83.000 ljudi, ubacila raznorazna imena ljudi koji su stradali na drugim mjestima, tijekom NOB-a, ili čak od savezničkih bombardiranja.

Navest ću jedan konkretan primjer. U Kaštelima, točnije u Kaštel Sućurcu, 5. prosinca 1941., saveznici su bacili bombu na župnu crkvu za vrijeme održavanja svete mise i ubili 98-ero ljudi. Od tog broja 68 ljudi se nalazi u Jasenovcu na popisu žrtava NDH, a njihova se imena mogu pronaći na mrežnim stranicama “Jasenovac Research Institutea”, odnosno u Židovskom muzeju u Washingtonu. Zanimljiv je i slučaj, odnosno svjedočanstvo Slavena Letice, čiji je brat Slaven Vicent Letica, umro u logoru u El Shattu 24. travnja 1944., a vodi se kao žrtva ustaškoga sabirnog logora Jasenovac.

Takvih je svjedočanstava na stotine i dovoljno objektivnih razloga i dostupnih i potkrijepljenih materijalnih činjenica, kao i svjedočanstava žrtava Jasenovca, da se krene u stvarno utvrđivanje istine. I ne samo radi ugleda Hrvatske, nego i radi svih žrtava Jasenovca, pa i onih komunističkih o kojima radi političke korektnosti moramo (i danas?!)) šutjeti. Nažalost, hrvatska službena politika i diplomacija nikad nisu uložili kvalitetan napor, ne da opravdaju bilo čiji zločin – jer zločin se ne može opravdati nego isključivo osuditi – već da istinu stave tamo gdje joj je mjesto i da Jasenovac prestane biti nešto čime će se manipulirati.

Drugi mit koji se mora razbiti jest srpska uloga u Drugom svjetskom ratu. Srbija je, naime, bila pronacistička. U samoj Srbiji antifašistički pokret nije nikada bio jak. U travnju 1941., nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, nacistima je potporu dala službena Srbija i vlada Milana Nedića. Srbija je odmah po tom sporazumu implementirala rasističke zakone protiv Židova i Roma.

Prvi je bio obilježavanje Židova žutom vrpcom na kojoj je pisalo Jevrejin-Jude. Ta je odredba stupila na snagu 19. travnja 1941., odnosno mjesec dana prije nego u NDH gdje je, unatoč glasnim kritikama kardinala Stepinca i Crkve u Hrvata, prihvaćena 21. svibnja 1941. U kolovozu 1941. postignut je tajni dogovor da bi se sredinom studenoga 1941. četnički vojvoda Draža Mihailović, sastao s njemačkim vojnim izaslanstvom u selu Divci pokraj Valjeva. Mihailoviću su nacisti dali oružje za borbu protiv partizana. Štoviše, i Srpska pravoslavna crkva je javno izrazila da podupire naciste.

I to su činjenice kojima s najviših državnih razina treba odgovoriti Vučiću ili Dačiću.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo