Isus se ne umara čineći ljudima dobro. Ljudska nezahvalnost nikada Ga nije toliko obeshrabrila da bi odustao od čovjeka. Meni je to jedna od najfascinantnijih stvari kod Boga – činjenica da se On ne da obeshrabriti ljudskom nezahvalnošću i da ustrajno ide prema čovjeku želeći mu donijeti utjehu i spas.
Guba današnjeg vremena – to je otuđenost!
Ne dajmo se zaraziti tom “bolešću”! Volimo čovjeka! Neka nam uvijek pred očima iskrsne slika svetog Franje iz Asiza, kako skače s konja, pristupa gubavcu i ljubi mu gadne rane. Budimo mu bar u tom slični. Da ovu sitnu ljubav prema čovjeku, koja u nama jedva tinja, rasplamtimo toliko, da mognem grliti i ljubiti čovječanstvo i onda kada nam nije drago. Sjetimo se svojih bližnjih! Poklonimo im vrijeme, osmjeh, riječ! Pokažimo im da su nam važni, da nam je stalo do njih!
Zahvalnost kao učenje pretpostavlja svjesni izbor. Mogu izabrati da budem zahvalan i onda kada su moja čuvstva i osjećaji natopljeni trpljenjem i ogorčenošću. Začuđujuće je koliko ima prilika u kojima mogu izabrati zahvalnost umjesto prigovora. Mogu izabrati da budem zahvalan kada me kritiziraju, čak i kada moje srce još uvijek odgovara gorčinom. Mogu izabrati da govorim o dobroti i ljepoti, čak i kada moj unutarnji pogled još traži nekoga da ga osudi, ili nešto što će nazvati ružnim. Mogu izabrati da slušam glasove koji opraštaju i gledam lica koja se smiješe. Iako još uvijek čujem riječi osvete ili vidim grimase mržnje.