«

»

ruj. 19

Župne obavijesti 19. rujna 2021. – 25. NEDJELJA KROZ GODINU B

Sveci i imendani sljedećeg tjedna: u utorak je sveti Matej, apostol i evanđelist – blagdan; u četvrtak je sveti Pio iz Pietrelcine, prezbiter.

Sljedeće nedjelje skupljamo priloge za naš župni Karitas.

Ispovijed će biti u ponedjeljak i četvrtak od 18 sati.

Mladi utorkom. Susret mladih započinje misom u 19 sati, zatim polusatnim klanjanjem. Potom u 20 sati počinje jednosatna kateheza koju se završava zajedničkim druženjem.

Ministrantski sastanak bit će u četvrtak u 19:30.

  • Probe župnih zborova:
    • Dječji zbor – subotom u 9 sati
    • Zbor mladih – četvrtkom u 21 sat
    • Veliki zbor – četvrtkom u 20 sati
    • Zbor na misi u 8 sati – petkom u 19:30
  • Od 1. listopada župni Karitas više neće dijeliti robu već samo hranu za potrebite pojedince i obitelji. Stoga vas molimo da više ne donosite robu u Karitas.

  • U proteklom smo tjednu za obitelj Ljubić smo prikupili 950 kuna. Hvala vam!

  • Zahvaljujem svima koji su uplatili prilog za župu. Župa se financira isključivo od vaših priloga i ne dobiva ništa niti od države niti od nadbiskupije.

 

 

NEDJELJNO EVANĐELJE: Mk 9,30-37

 

Čitanje svetog evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prolažahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govoraše im: »Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.« No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati.

I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: »Što ste putem raspravljali?« A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!« I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.«

Riječ Gospodnja.

 

 

NEDJELJNO RAZMATRANJE

 

Poznate su poteškoće koje se događaju pri upisu u srednje škole. Ako ostavimo po strani moguće nezakonito upisivanje „preko veze“, još uvijek ostaje poteškoća s neujednačenim načinom ocjenjivanja. Tako npr. neki učenik može imati puno više bodova jednostavno zato što dolazi iz neke škole gdje su kriteriji puno niži i gdje petice samo pljušte, dok neki drugi učenik sa svojom četvorkom, u znanju nadmašuje svog kolegu odlikaša. Naravno, ocjene su uvijek subjektivne i često ne odražavaju pravo stanje stvari. Postavljamo pitanje: je li netko samim tim hrabriji i zaslužniji ako dobije neko odlikovanje? Je li taj čovjek bio hrabriji od onog nepoznatog vojnika za čiji se grob nikad neće saznati? Ili: na sprovodu nekoga čovjeka čujemo mnoge govore i rijeku hvalospjeva. Je li taj čovjek bio nužno bolji čovjek od nekog siromaha na čijem se sprovodu našlo tek nekoliko ljudi?

Tko je najveći?

Često smo i mi takvi. Volimo da se naše ime istakne, da dobijemo ljudsko i društveno priznanje. I evo što se dogodilo Isusovim učenicima (Mk 9, 30-37). U Kafarnaumu pita Isus svoje učenike: “Što ste putem raspravljali?“ A oni su umuknuli, jer su putem međusobno razgovarali tko je od njih najveći.

Možemo samo zamisliti kako je tekla ta rasprava dok su učenici išli putem. Zacijelo su mjerili svoju veličinu time tko je prije pristupio Isusu, tko je školovaniji, rječitiji, tko je stariji, kome je Isus bio uputio neku značajnu riječ. Zapravo, nije bitno oko čega su se prepirali, nego valja uočiti njihovu potrebu da se ističu, da se nadmeću, da za sebe traže prva mjesta, da broje svoje i tuđe zasluge. Ispadne, kao da su u ovu cijelu avanturu s Isusom pošli radi vlastite promidžbe. Zar da se na to svede naviještanje Isusova evanđelja?

Tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji

Isus želi kod svojih učenika u korijenu sasjeći takvu napast. Ne želi da se njegovi učenici isprazno nadmeću. Čovjek je velik onoliko koliko je velik i ništa ne postiže time što se naizvan stavlja na određeno mjesto. Međutim, veli Isus, ako netko baš želi biti velik, onda neka bude poslužitelj svima. Neka bude velik u dobroti, u ljubavi, u praštanju, u svakom dobrom djelu. Tko želi biti stvarno velik neka primi jedno dijete, neka mu učini dobro, jer mu dijete ne može ničim uzvratiti, osim svoga osmjeha i svoje ljubavi.

Čovjek je velik onoliko koliko ljubi. To je jedino što vrijedi i to je jedino mjerilo kojim ćemo biti mjereni i to je jedino što je stvarno vrijedno truda. Sveti Jakov je tu također posve određen (Jak 3, 16 – 4,3). Veli: “Gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo.” Očigledno, što je u određenom trenutku bio problem Isusovih učenika, to sada postaje problem apostolskih učenika. Još dalje Jakov govori veoma oštro: „Odakle ratovi, odakle borbe među vama? Zar ne odavde: od pohota što vojuju u udovima vašim? Žudite, a nemate; ubijate i hlepite, a ne možete postići; borite se i ratujete.“ Eto, dokle može dovesti i dokle dovodi pohlepa za vlasti! Do ratova i strašnih nesreća.

Mi, prvi ili posljednji?

Đavolska je napast žuditi i hlepiti za nekim ovozemnim probicima i priznanjima, pogotovo na račun drugih ljudi. Čovjek umišlja da će biti sretniji ako mu se ime pojavi na prvim stranicama novina, ako bude proglašen spasiteljem nacije ili Crkve, ako dobije neka društvena i crkvena priznanja. Ovdje, naravno, nije riječ o priznanjima kao priznanjima. Pravila dobrog ponašanja nalažu da društvo ili Crkva ili neka društvena organizacija dade priznanje svojim zaslužnim članovima. To je jednostavno znak poštovanja i ljubavi, a onaj tko dobiva to priznanje po tome samom priznanju nije ni veći ni manji, nego upravo onakav kakav jest, što on sam zna po svojoj savjesti i što zna Bog. Ružno je, strašno, a ponekad i opasno kad čovjek žudi za vlašću, za prvim mjestima, za priznanjem. Kao prvo to je jadno zbog toga što takav čovjek zapravo nema povjerenja u samoga sebe, što je duboko u sebi nezadovoljan samim sobom, što je prazan u sebi, pa onda tu strašnu prazninu pokušava ispuniti izvanjskim priznanjima. Jakov nam govori da takav stav može dovesti i do strašnih zločina, čak i do rata. Povijest nam pokazuje da je, nažalost, bio u pravu. Dovoljno je prisjetiti se Hitlera i Staljina.

Isusov put je, kako čusmo, drugačiji. To je put jednostavnosti, služenja i ljubavi. Tako se stječe nepropadljivo blago, ono na nebesima. Dok ide tim putem čovjek već ovdje na zemlji ispunja svoje srce mirom i blaženošću. Zato, unatoč napastima za samoisticanjem, neka nam uzorom bude Krist Gospodin, koji je krotka i ponizna srca. I – samo tako – naći ćemo mir svojim dušama.

Zvonko Pažin, profesor Liturgike na KBF-u u Đakovu

Uz dozvolu autora preuzeto s portala www.vjeraidjela.com

 

 

MISNE NAKANE 19. 9. 2021. – 26. 9. 2021.