Evo me opet pred tobom, Bože moj, sveti i pravedni, istiniti i vjerni, čisti i dobri. Kad preda te stupam, moram poput Mojsija pasti preda te i s Petrom uzviknuti: Idi od mene, jer sam grešan čovjek. Znam, samo jedno ti zapravo mogu reći: da mi se smiluješ. Potrebno mi je tvoje veliko milosrđe, jer sam grešnik. I kao grešnik nisam dostojan tvoga milosrđa. Ali u meni je ponizno pouzdanje i tražim tvoje bezrazložno milosrđe, jer još nisam izgubljen, nego kao čovjek ove zemlje nosim u sebi čežnju za nebom tvoje dobrote i rado sa suzama radosnicama primam bezrazložni dar tvoga smilovanja.
Gospodine, pogledaj moju bijedu. Kome da se uteknem ako ne tebi? Kako da sebe podnesem, ako ne s mišlju da me podnosiš, ako ne s iskustvom da si još prema meni dobar? Vidi moju bijedu. Pogledaj svoga slugu, mlitava i jogunasta, površna. Pogledaj na moje tvrdo srce: ono ti daje samo najnužnije, umjesto da se raspe u tvojoj ljubavi. Pogledaj moje molitve: kako su samo mrzovoljno i zlovoljno obavljene i ponajčešće mi je srce sretno kad može iz razgovora s tobom prijeći na što drugo. Pogledaj moj rad, mukotrpan, iznuđen svakodnevnom prisilom, rijetko ponikao iz vjerne ljubavi prema tebi.
