„Svibanj 2014. Poplave.“ Mnogim ljudima će upravo te riječi ostati duboko urezane u srcima kao suze boli. Iako možda nemaju priliku vidjeti na televiziji koliko ljudi se povezalo, osjećaju našu blizinu. I to je jedino što im možemo dati, a ta blizina zove se ljubav. Ljubav u utješnim riječima, ljubav u dekama, hrani, vodi, svijećama, lijekovima, odjeći, higijeni. Ljubav da nisu ostali sami.
U već siromašne krajeve poplave su donijele ne samo bolesti, ruševine, uginule, mine, već još veće siromaštvo. Mnogo je onih koji su do sada bili bez ikoga, ostali i bez ičega. Majka Tereza kaže: „Nikada ne dozvoli da sretneš nekoga, tko nakon susreta s tobom neće biti sretniji.“ Župa Marije Kraljice apostola u Zaprešiću, spremno je, bez razmišljanja, počela dijeliti taj osmijeh i jača ramena, jer je srela te ljude u svome srcu, na onom istom Križu na kojem se nalaze i naše boli.
Već u nedjelju, 18. svibnja počele su prve donacije. Volonteri se nisu međusobno organizirali. Organizirala ih je Ljubav. Narednih dana ljudi su dolazili ostavljajući – ne samo hranu i higijenske potrepštine, već i sami sebe. Neki na pola sata, neki na par sati. Kako su jedni dolazili, tako su drugi odlazili. I nije prošao nijedan sat bez ijednog volontera. Svi su pomagali kako su znali i umjeli. Čak i djeca. Pisala su pisma, crtala, ukrašavala ih i donosila svoje najdraže igračke.
