Ku’iš, ono, fakat, ful sam zbediran dok gledam kak’, ono, oni mislim, jel’, neš tamo, razmeš? I te fore, ku’iš. Tko god se sablažnjava nad imbecilnošću i kretenijadom Big Brothera, nad razinom “promišljanja”, sintakse i inih stvari ondje, ide “u ništa”. Jer televizija i u mnogo ozbiljnijim emisijima, od Otvorenog preko Latinice do Nedjeljom u 2, nije mjesto za mišljenje. Televizija je prvenstveno slika, dojam. Televizija ne misli, ni kad je “ozbiljna”. Ozbiljan čovjek kada je pozvan na TV zna da ide na vlastitu odgovornost, osim ako nije narcis.
Ipak, televizija je kćerka kršćanstva, tvrdio je McLuhan. Mislio je na ikonoklastičke borbe i Nicejski koncil (787. godine) gdje su pobijedili zagovornici tvorbe slika (ikona) u liturgijske svrhe, i tako omogućili cjelokupnu kulturu slike na Zapadu, pa i televiziju. U islamu, s druge strane, zbog poznatih stavova, kultura i medij slike te pripadna tehnologija nikada se ne bi razvili. Televizija zato ima i kriptoteološku funkciju: ona stvara “ikone”, idole, nove “bogove” i “svece”. Zvijezde. Zato i dalje, u mnogim vidovima, televizija parazitski živi od kršćanstva.
