velj. 19

Župne obavijesti 20. veljače 2022. – SEDMA NEDJELJA U CRKVENOJ GODINI

Sveci i imendani sljedećeg tjedna: u ponedjeljak je sveti Petar Damiani – biskup i crkveni naučitelj, u utorak je Katedra svetog Petra – blagdan, u srijedu je sveti Polikarp – biskup i mučenik, u petak je sveti Donat Zadarski – biskup.

Kateheze za prvopričesnike neće biti u subotu 26.2.

Kateheza za krizmanike „Što god vam kaže, učinite!“ (Iv 2,5)

trajanje: od 21. do 25. 2. 2022. – doba: 10:30 i 16:30 – mjesto: Pallottijeva dvorana u pastoralnom centru

  • Ispovijed: ponedjeljak, utorak i petak od 18 do 18:45.
  • Mladi utorkom: sveta misa – 19 sati, klanjanje – 19:45, susret – 20:15.
  • Proba jutarnjeg zbora održat će se u srijedu u 19:30 u crkvi.
  • Ministrantski sastanak održat će se u subotu u 11 sati u pastoralnom centru.
  • Zbor Mladi apostoli organizira igraonicu za dječji zbor 5. ožujka od 10 do 13 sati u prostorijama pastoralnog centra. Djecu možete predbilježiti kod s. Hele 26. i 27. veljače kako bi se znalo okvirni broj zainteresiranih radi pripreme hrane i igara.
  • Nužna obnova orgulja i razglasa u crkvi. Cijena obnove iznosi 150.000 kuna. Prošlog smo tjedna prikupili 2.990 kuna, a do sada sveukupno 24.285 kuna.
  • Prošli smo tjedan za obitelj Ljubić prikupili 1.350 kuna.
  • Zahvaljujem svima koji su uplatili prilog za župu. Župa se financira isključivo od vaših priloga i ne dobiva ništa niti od države niti od nadbiskupije.

————————————————————————————

  • Pjesma „Blaženi“ na svetoj misi u 19 sati:

 

  1. Radujte se siromasi, vi što sebe dajete,

          pjevajte svi žalosni, vi što križ svoj nosite,

          i kličite krotki, vi što vjerno služite.

  1. Radujte se svi vi gladni, vi što pravdu tražite,

          pjevajte milosrdni, vi što bližnje ljubite,

          i kličite čisti, vi što srcem gledate.

  1. Radujte se mirotvorci, vi što blagoslivljate,

          pjevajte svi gonjeni radi pravde Gospodnje,

          i kličite uvijek kad za Njega trpite.

 

Kraljevstvo nebesko pripada vama. (x2)

Očev blagoslov, mir Isusov, radost Duha Svetog vi darujete svijetu. (x2)

Kraljevstvo Božje pripada vama.

 

Poklecanje i naklon – geste ispovijedanja vjere

 

Pišu: fra Ante Crnčević
i pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško
»Pred liturgijskim slavljem«, Zagreb 2011., str. 261-263.

 

POKLONITI SE PRED NEKIM, PRIGNUTI SE I KOLJENOM DODIRNUTI TLO, ZNAČI ISKAZATI MU NAJDUBLJE POŠTOVANJE,

 

priznati se manjim, podložnim, slugom. Ta je gesta bila uobičajena u starim društvenim uređenjima koja su poznavala gospodare i robove, odnosno sluge. Ipak, takvo značenje nije priječilo starozavjetne vjernike da se u klanjanju molitvom obraćaju Bogu. Pokloniti se pred likovima »drugih bogova« bilo je shvaćano kao čin nevjere ili raskid Saveza s Gospodinom. U Novome Zavjetu čitamo kako bolesnici dolaze pred Isusa i, znajući da on ima božansku moć, bacaju se pred njim na koljena (usp. Mk 1,40). Novozavjetna je vjera, priznajući Isusa »Gospodinom« (Kyrios), čvrsto ispovijedala da se »na ime Isusovo ima prignuti svako koljeno« (Fil 2,10). Ipak, to »prigibanje koljena«, kao čin vjere u Krista, prvi kršćani nisu rado prericali u govor tijela. Poklecanje je u kršćansku liturgiju uvedeno dosta kasno, pred konac srednjega vijeka (15. st). Sve do tada u kršćanstvu je bila općeprihvaćena gesta dubokoga na klona. Prigibanje koljena k zemlji u brojnim je kršćanskim tradicijama, osobito istočnima, bilo shvaćano kao znak umiranja, pa stoga nije nalazilo mjesta u kršćanskoj liturgiji koja je uvijek proslava Kristova uskrsnuća. Biti na nogama – temeljni je stav kršćana, »onih koji su uzdignuti« iz uvjetovanosti smrti i zemlje. Pisac Knjige Otkrivenja mnoštvo proslavljenih na nebu vidi kao mnoštvo koje »stoji«(!). Oni su pred prijestoljem Božjim na nogama, dostojni stupiti(!) pred Božje lice.

Nakon povijesnih mijena poklecanje se ustalilo u liturgiji zapadne tradicije. No, time nije dokinuta gesta dubokoga naklona. Ona i danas u liturgiji nalazi svoje mjesto, kao i gesta naklona glavom. Praksa nedovoljno jasno razlikuje te geste i njihova vlastita značenja.

 

POKLECANJE JE ISKAZ VJERE U KRISTOVU PRISUTNOST.

 

Zato se koljeno prigiba (1) pred svetohraništem u osobnoj molitvi, (2) odnosno pri dolasku u crkvu u kojoj je svetohranište (3) [i izlasku iz nje]. (4) Svećenik s poslužiteljima prigiba koljeno na početku (5) i na kraju liturgijskih slavlja, ukoliko se svetohranište nalazi u prostoru slavlja ili na putu ulazne procesije. (6) Svećenik će jednako pokleknuti nakon posvećenja i prije pričesti. (7) Vjernici će klečati za vrijeme posvećenja, a ako im (iz objektivnih razloga) to nije moguće, tu će gestu zamijeniti dubokim naklonom tijela. (8) Vrijedno je spomenuti čin klanjanja križu na Veliki petak, (9) te gestu poklecanja u ispovijesti vjere na svetkovine Naviještenja i (10) Rođenja Gospodinova.

 

DUBOKIM NAKLONOM BIT ĆE ISKAZANO ŠTOVANJE GOSPODINU

 

(1) pred oltarom na početku liturgijskih slavlja ako se svetohranište nalazi izvan samoga prostora slavlja (što vrijedi za cijelu liturgijsku zajednicu pri njezinu dolasku u liturgijski prostor). (2) U istoj će gesti dubokoga naklona prema oltaru đakon ili svećenik moliti molitvu blagoslova prije navještaja evanđelja, (3) a svećenici koncelebranti duboko će se nakloniti kod posvećenja (dok se glavni slavitelj poklanja).

 

NAKLON GLAVOM VLASTIT JE SVEĆENIKU U NEKIM POSEBNIM TRENUTCIMA LITURGIJSKIH MOLITAVA.

 

Sva tri spomenuta govorna oblika ljudskoga tijela iskaz su vjere u onoga koji je Kyrios, Gospodin. Prigibanje pred njim znači ujedno i priznanje da je on Onaj koji nas uzdiže, odvaja od zemlje i združuje sa sobom u slavi »uskrsne uzdignutosti«.

 

 

Nedjeljno evanđelje za najmlađe – bojanka (Lk 6,27-38)

 

Blagoslivljajte one koji vas proklinju!

Ljubite! Praštajte!

Tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi!

Tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje.

 

 

MISNE NAKANE 20. 02. 2022. – 27. 02. 2022.

 

 

Krštena 19.02.2022.  TESSA BARBARA MRAKUŽIĆ

 

Vjenčani 19.02.2022.  IGOR BIONDA i KRISTINA ŠEGO

 

 

velj. 13

Župne obavijesti 13. veljače 2022. – ŠESTA NEDJELJA U CRKVENOJ GODINI

Nova pjesma na svetoj misi u 19 sati:

  1. Radujte se siromasi, vi što sebe dajete, / pjevajte svi žalosni, vi što križ svoj nosite, / i kličite krotki, vi što vjerno služite.
  2. Radujte se svi vi gladni, vi što pravdu tražite, / pjevajte milosrdni, vi što bližnje ljubite, / i kličite čisti, vi što srcem gledate.
  3. Radujte se mirotvorci, vi što blagoslivljate, / pjevajte svi gonjeni radi pravde Gospodnje, / i kličite uvijek kad za Njega trpite.

Kraljevstvo nebesko pripada vama. (x2) / Očev blagoslov, mir Isusov, radost Duha Svetog vi darujete svijetu. (x2) / Kraljevstvo Božje pripada vama.

_________________________________________________

Sveci i imendani sljedećeg tjedna: u četvrtak je spomendan Sedam svetih osnivača Reda slugu Blažene Djevice Marije – Buonfiglio dei Monaldi, Giovanni di Buonagiunta, Amadeus degli Amidei, Ricovero dei Lippi-Ugguccioni, Benedetto dell’ Antella, Gherardino di Sostegno i Alessio de’ Falconieri.

Tečaj priprave za brak održat će se od 14. do 18. veljače u dvorani svetog Vinka Pallottija s početkom u 20 sati.

Mladi utorkom: krunica – 18:30, sveta misa – 19 sati, susret – 19:45.

Ispovijed će biti u utorak, srijedu i četvrtak od 18 do 18:45.

  • Ministrantski sastanak održat će se u subotu u 11 sati u crkvi.
  • Kateheza za krizmanike održat će se tijekom praznika od 21. do 25. veljače. Prijepodnevna kateheza počinje u 10:30, a poslijepodnevna u 16:30. Molim da na katehezu dođu isključivo zainteresirani krizmanici. Preduvjeti su suradnja i međusobno poštovanje. Kateheza nije uvjet za krizmu. Uvjet je, naravno, vjera.
  • Nužna obnova orgulja i razglasa u crkvi. Cijena obnove iznosi 150000 kuna. Prošlog smo tjedna prikupili 2330 kuna, a do sada sveukupno 21295 kuna.
  • Prošli smo tjedan za obitelj Ljubić prikupili 1300 kuna.
  • Zahvaljujem svima koji su uplatili prilog za župu. Župa se financira isključivo od vaših priloga i ne dobiva ništa niti od države niti od nadbiskupije.

 

 

Kako treba držati ruke za vrijeme molitve Očenaša?

Piše: fra Mate Bašić (8. 5. 2019.)

 

CRKVA TRAŽI ZAJEDNIČKO DRŽANJE I KRETANJE TIJELA, A NIKAKO SAMOVOLJNE PRIVATNE KRETNJE KOJE, IAKO NESVJESNO I NENAMJERNO, ODVLAČE OD JEDINSTVA LITURGIJE

 

Tako brojevi od 20. do 23. Opće uredbe rimskog misala govore o kretanju i držanju tijela tijekom mise i o šutnji, a brojevi 233. i 234. govore o poklecanju i naklonu kao o općim propisima za sve oblike mise. Time Opća uredba naglašava: Zajedničko držanje tijela, kojega se imaju svi sudionici pridržavati, znak je zajedništva i jedinstva slavlja: izražava i gaji pažnju i duhovne osjećaje sudionika.

Još Konstitucija Sacrosanctum Concilium o svetoj liturgiji u broju 26 upozorava: Liturgijski čini nisu privatni čini; oni su slavlje Crkve koja je otajstvo jedinstva. Iz tih razloga Crkva traži zajedničko držanje i kretanje tijela, a nikako samovoljne privatne kretnje koje, iako nesvjesno i nenamjerno, odvlače od jedinstva liturgije. Poradi toga u Općoj uredbi stoji: Da se postigne jedinstvo u kretnjama i držanju tijela, neka vjernici slušaju upozorenja koja im upravlja đakon, svećenik ili drugi službenik za vrijeme obreda.

Na poseban način o privatizaciji euharistijskog slavlja, što je povezano i sa zajedničkim držanjem i kretanjem tijela, Ivan Pavao II. u svojoj posljednjoj Enciklici Ecclesia de Eucharistia izražava svoje žaljenje i upozorava: Mora se, nažalost, požaliti da je, poglavito počevši od godina pokoncilske liturgijske reforme, kao posljedica pogrešno shvaćenog osjećaja kreativnosti i prilagodbe, bilo brojnih zloupotreba, koje su bile izvor trpljenja za mnoge. Određena reakcija na formalizam navela je pojedince, osobito u nekim područjima, da forme koje je odabrala velika liturgijska tradicija Crkve i njezino učiteljstvo ne smatraju obvezujućim i da uvedu neodobrene i često sasvim neprilične novotarije. Osjećam stoga dužnost uputiti topli poziv da se liturgijski propisi za euharistijsko slavlje poštuju vrlo vjerno. Oni su konkretni izraz istinske crkvene naravi euharistije; to je njihov najdublji smisao. Liturgija nije nikada nečije privatno vlasništvo, ni predvoditelja misnog slavlja ni zajednice u kojoj se otajstva slave. (…)

 

JEDNA OD NEDOUMICA JEST I PITANJE KAKO DRŽATI RUKE U LITURGIJI

 

Apostol Pavao morao je uputiti žestoke riječi korintskoj zajednici zbog teških nedostataka u njihovu euharistijskom slavlju, koji su doveli do razdora i stvaranja podjela. I u naše doba morala bi se iznova otkriti i vrednovati poslušnost liturgijskim propisima kao odraz i svjedočanstvo jedne i sveopće Crkve, uprisutnjene u svakom euharistijskom slavlju. Svećenik koji vjerno slavi misu prema liturgijskim propisima i zajednica koja ih se pridržava pokazuju, na tihi ali rječit način, svoju ljubav prema Crkvi. (…) Nikome nije dopušteno podcjenjivati to otajstvo povjereno našim rukama: ono je preveliko da bi si netko dopustio slobodu da s njim postupa prema vlastitoj prosudbi i bez poštivanja njegova svetog značaja i univerzalnosti. (Ivan Pavao II. Ecclesia de Eucharistia br. 52)

Što se pak tiče Dužnosti i službe u misi, Opća uredba br. 62 za Božji narod napominje: Vjernici neka zahvaljuju Bogu te mu prikazuju neokaljanu žrtvu, ne samo preko ruku svećenikovih nego i zajedno s njim prinose žrtvu, te uče prikazivati i sami sebe. Neka nastoje to očitovati dubokim osjećajem vjere i ljubavlju prema braći koja sudjeluju u istom slavlju. Stoga neka izbjegavaju svaku zasebnost i podvojenost, držeći pred očima da imaju jednog te istog Oca na nebesima i da su zato svi braća između sebe. To se jedinstvo vjernika lijepo odražava u njihovim složnim kretnjama i u jedinstvenom držanju tijela.

 

KADA SE GOVORI O NAČINU DRŽANJA RUKU, MOŽE SE NEKADA ZAMIJETITI NEUJEDNAČENOST PRI MOLJENJU OČENAŠA UNUTAR MISNOG SLAVLJA

 

Budući da je naglašeno zajedničko držanje tijela, očito se to odnosi i na ruke. O položaju ruku predsjedatelja slavlja određeno je rubrikama unutar Reda Mise. Jednako je određeno i unutar slavlja drugih sakramenata i blagoslovina. Izričito određeni način držanja ruku opisan je u Biskupskom ceremonijalu pod brojem 107. (…)

… sve norme i načini držanja tijela u spomenutom Ceremonijalu odnose se i na svako drugo slavlje te žele postići zajedničko držanje tijela i dostojanstveno sudjelovanje u svetoj liturgiji. Kada se govori o načinu držanja ruku, može se nekada zamijetiti neujednačenost pri moljenju Očenaša unutar misnog slavlja. Broj 110 Opće uredbe RM izričito napominje: Kad svećenik na kraju euharistijske molitve završi doksologiju, sklopljenih ruku izgovori upozorenje pred Gospodnju molitvu, koju onda, skupa s pukom, moli raširenih ruku. Ovakva formulacija može biti nekima nejasna i pokazati da svećenik zajedno s pukom moli raširenih ruku zbog nerazumijevanja interpunkcijskih znakova – ovdje zareza.

 

TO ZNAČI DA SVEĆENIK MOLI MOLITVU GOSPODNJU RAŠIRENIH RUKU, A VJERNIK LAIK, SKLOPLJENIH RUKU

 

No, slijedeći broj Uredbe može pomoći u razumijevanju jer čitamo: Nakon Gospodnje molitve svećenik sam, raširenih ruku, govori embolizam… Sukladno s time vidimo da se – skupa s pukom – ne odnosi na položaj način držanja ruku, već na molitvu, odnosno govor. Također se isto može iščitati iz rubrika Obreda pričesti Reda Mise s narodom. (…) Prema ovome jasno vidimo da raširene ruke nisu zajednička gesta sviju prisutnih već samo slavitelja i suslavitelja te se – skupa s pukom – odnosi na izgovaranje molitve, a nikako na položaj ruku.

Razborito je… ponizno i poslušno činiti prema uputama Crkve. To znači da svećenik moli Molitvu Gospodnju raširenih ruku, a vjernik laik, sklopljenih ruku, pri čemu sklopljene ruke ne umanjuju vrijednost molitve, već suprotno, pokazuju predanje Kristovu vodstvu koji po/u svećeniku (in persona Christi) tada moli. Svako širenje ruke naroda Božjega unutar mise ukazuje na nerazumijevanje geste sklopljenih ruku, prisvajajući ministerijalno-svećeničku gestu raširenih ruku koja u ime Krista traži obećanje vjernosti na što upućuju sklopljene ruke vjernika kao dionika euharistijskog slavlja.

 

https://hkm.hr/vjera/smije-li-laik-siriti-ruke-za-vrijeme-molitve-ocenasa-na-misi/, 12. 2. 2022.

 

 

MISNE NAKANE 13. 2. 2022. – 20. 2. 2022.

 

 

KRŠTENA 10. 2. 2022. ELENA VODOPIĆ

 

ŽENIDBENI NAVJEŠTAJ: IGOR BIONDA i KRISTINA ŠEGO

 

 

velj. 06

Župne obavijesti 06. veljače 2022. – PETA NEDJELJA U CRKVENOJ GODINI

Sveci i imendani sljedećeg tjedna: u srijedu je sveta Skolastika, djevica; u četvrtak je blaženi Alojzije Stepinac, biskup i mučenik; u petak je Gospa Ludrska.

Prošle smo nedjelje za naš župni Karitas prikupili 8840,60 kuna. Hvala vam!

Ispovijed će biti u utorak i četvrtak od 1800.

Mladi utorkom: sveta misa – 1900, klanjanje – 1945, susret – 2030.

Stepinčevo. Kardinal Josip Bozanić predvodit će svetu misu u četvrtak u 1700 ispred zagrebačke katedrale.

  • U petak, na spomendan Gospe Lurdske, slavi se i Dan bolesnika. Toga ćemo dana pod svetom misom u 1900 dijeliti i bolesničko pomazanje.
  • Ministrantski sastanak održat će se u subotu u 1100.
  • Sljedeće nedjelje u 1000 obilježavamo bračne jubileje u našoj župi. Do sada se prijavilo pet parova. Možete se prijaviti do srijede.
  • Tečaj priprave za brak održat će se od 14. do 18. veljače u dvorani Vinka Pallottija s početkom u 2000.
  • Nužna obnova orgulja i razglasa u crkvi. Cijena obnove iznosi 150000 kuna. Prošlog smo tjedna prikupili 3425 kuna, a do sada sveukupno 18965 kuna.
  • Prošli smo tjedan za obitelj Ljubić prikupili 200 kuna.
  • Zahvaljujem svima koji su uplatili prilog za župu. Župa se financira isključivo od vaših priloga i ne dobiva ništa niti od države niti od nadbiskupije.

 

 

NEDJELJNO RAZMATRANJE

 

Crkva od početaka drži u časti svoje velikane, svoje svece, pogotovo one koji su bili prvi Kristovi apostoli, među kojima se ističu Dvanaestorica i još k tome, naravno, apostol Pavao. U tome smislu lijepo veli Poslanica Hebrejima: “Spominjite se svojih glavara koji su vam navješćivali riječ Božju: promatrajući kraj njihova života, nasljedujte njihovu vjeru“ (Heb 13,7). No, s druge strane, to su bili ljudi baš kao i mi. Je li opravdano njih slaviti i uzdizati. Danas nam sveti Pavao mudro i nadahnuto govori o svojoj službi i o služenju svakoga čovjeka u Bogu (1Kor 15, 1-11).

Ja sam najmanji među apostolima

Pavao svoje vjernike u Korintu potiče da ostanu vjerni evanđelju koje im je on, Pavao, navijestio. Svjestan je da im je riječju i slavljenjem otajstava prenio Božje spasenje u Kristu. Ali, dok govori o uzvišenosti Božjega djela među Korinćanima – koje se ostvarilo njegovom službom – Pavao je duboko svjestan svoje nedostojnosti. Naime, ni jedan čovjek nije dostojan i besprijekoran pred Bogom, pa tako ni jedan apostol. Međutim, Pavao se smatra najmanjim od svih apostola i najmanje dostojnim od svih apostola. Čuli smo kako kaže: Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju. Rekli bismo, stvarno je u pravu. Jer, nije mala stvar to što je Pavao bio činio. Progonio je Crkvu Božju, sukrivac je ubojstva đakona Stjepana, kršćane je dovlačio pred sudove i zlostavljao ih. Bio je sveudilj zadahnut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim (Dj 9,1).

I onda, kada se obratio, kada je postao apostolom, Pavao je uvijek bolno bio svjestan svoje prošlosti. Gledao je u oči one koje je bio progonio, svatko mu je mogao spočitnuti njegovo prijašnje djelovanje. Sigurno je za nj bilo i teško i nelagodno i bolno živjeti s takvim opterećenjem. Ipak, Bog ga je poučio kako se ispravno prema tome postaviti. Priznao je. Nije okolišao, nije ublažavao. Ponizno je priznavao svoje stare grijehe.

Upravo to trebamo imati na pameti. Ako smo iskreni, ako u Božjem svjetlu gledamo svoj život, svjesni smo i svojih grijeha i svojih pogrešaka i svojih loših navika i svoje teške naravi. Griješimo. Griješimo i protiv Boga i protiv bližnjih, pri čemu nije bitno koliko su strašni i strahotni naši grijesi. Griješimo. Nismo mjerilo poštenja niti mjerilo svemira. Slabi smo i grešni. To treba biti početak ispravnog vrednovanja samoga sebe. To je, naime, prvi korak. Hvala Bogu, ima i drugi o kojem opet govori sveti Pavao.

Milošću Božjom jesam što jesam

Pavao dalje veli: Ali milošću Božjom jesam što jesam. Svjestan je, dakle, da je sve dobro u njemu isključivo Božje djelo. Bog ga je učinio navjestiteljem i apostolom. Bog je htio da se Kristovo ime proslavi među narodima.

Bog je htio da Pavao postane apostolom naroda. To je prava kršćanska mudrost. Bog mi daje snage i milosti da budem njegov glas i da budem njegove ruke u ovome svijetu, da volim bližnje njegovom ljubavlju. I Božjom milošću doista možemo učiniti velike stvari. Ali je važno uvijek imati na pameti da „milošću Božjom jesmo što jesmo“, tako d se ni u jednom trenutku ne hvastamo onim što znamo i što činimo.

Božja milost prema meni ne bijaše zaludna

Sada dolazi onaj treći korak. Svjesni smo svojih slabosti i svoje nedostojnosti. Svjesni smo, nadalje, da nas Bog diže i jača. I sada slijedi onaj treći korak: naša suradnja s Božjom milošću. Tako Pavao dalje veli: Božja milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom. Važna je, dakle, ova uravnoteženost: slab sam i nedostojan. Bog me diže i pridiže. I onda očekuje od mene da surađujem.

Naime, kao što je pogrešno da se čovjek oholi umišljajući da sam nešto puno vrijedi, jednako bi tako bilo krivo da se čovjek, svjestan svoje slabosti, prepusti lijenosti i povučenosti, jer, eto, on je ionako slab i nedostatan. Bog nas poziva na suradnju. Veli Pavao, baš zato što je on najmanji od svih apostola, baš se zato trudio – i više nego oni – da milost Božja ne bude u njemu uzaludna. I učinio je Pavao veličanstvene stvari. Ne Pavao sâm, nego milost Božja po njemu i u njemu.

To je ohrabrujući poziv i za nas. Svjesni smo svoje slabosti, ali smo još više svjesni da smo po krštenju i potvrdi, snagom euharistije, postali prava djeca Božja, Božji miljenici, pomazani snagom Duha Svetoga za svako dobro djelo. Tom snagom mi možemo i trebamo činiti dobro, možemo i trebamo ljubiti Boga i bližnjega, možemo i trebamo izgrađivati Božje kraljevstvo ovdje na zemlji sve do sretne vječnosti. Božji smo suradnici. Bog u nama i po nama želi uspostaviti Božje kraljevstvo na zemlji. Svjesni da je u nama Božja, a ne naša snaga, kadri smo činiti velike stvari, baš kao što su ih činili i apostoli na temelju kojih stoji cijela Crkva Božja.

Mi u svojoj slabosti i malovjernosti nismo ni svjesni kolika je velika Božja sila u nama i koliko velikih stvari Bog može po nama učiniti, samo ako mu dopustimo, samo ako se potrudimo biti njegovim suradnicima. U svojoj obitelji i u svom okruženju možemo utjeloviti Božju strpljivost, dobrotu, praštanje, Božju ljubav i milosrđe. Bog treba naše ruke i naše srce. Daj da mu budemo dobri suradnici, baš kao što je to bio i veliki sveti Pavao.

 

Zvonko Pažin, profesor Liturgike na KBF-u u Đakovu

Uz dozvolu autora preuzeto s portala www.vjeraidjela.com

 

 

MISNE NAKANE 6. 2. 2022. – 13. 2. 2022.

 

ŽENIDBENI NAVJEŠTAJ: IGOR BIONDA i KRISTINA ŠEGO

 

 

sij. 30

Župne obavijesti 30. siječnja 2022. – ČETVRTA NEDJELJA U CRKVENOJ GODINI

Sveci i imendani sljedećeg tjedna: u ponedjeljak je sveti Ivan Bosco, prezbiter; u srijedu je Prikazanje Gospodinovo, Svijećnica – blagdan; u četvrtak je sveti Blaž, biskup i mučenik; u subotu je sveta Agata, djevica i mučenica.

Danas skupljamo priloge za naš župni Karitas.

Ispovijed će biti u utorak i petak od 1800.

Mladi utorkom: krunica – 1830, misa – 1900, klanjanje – 1945, susret – 2030.

Na blagdan Prikazanja Gospodnjeg slavi se i Dan posvećenog života, važan za nas redovnike. Preporučamo u vaše molitve s. Helu, p. Antu i p. Gorana. Taj ćemo dan proslaviti svetom misom u 1900 kada ćemo blagosloviti i svijeće koje ćete moći nabaviti u predvorju crkve.

  • U četvrtak, na spomendan svetoga Blaža bit će i blagoslov grla u 1900.
  • Ministrantski sastanak održat će se u subotu u 1100 u crkvi.
  • Bračni jubileji. U nedjelju 13. veljače obilježit ćemo bračne jubileje naših župljana. Pozivamo bračne parove koji ove godine slave da se do 10. veljače prijave u župnom uredu.
  • Nužna obnova orgulja i razglasa u crkvi. Cijena obnove iznosi 150000 kuna. Prošlog smo tjedna prikupili 1350 kuna, a do sada sveukupno 15540 kuna.
  • Zahvaljujem svima koji su uplatili prilog za župu. Župa se financira isključivo od vaših priloga i ne dobiva ništa niti od države niti od nadbiskupije.

 

 

NEDJELJNO EVANĐELJE: Lk 4,21-30

 

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

 

U ono vrijeme: Isus progovori u sinagogi: »Danas se ispunilo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?«

A on im reče: »Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.« I nastavi: »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«

Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.

 

Riječ Gospodnja.

 

 

NEDJELJNO RAZMATRANJE

 

Nakon što se već pokazao kao učitelj koji čini čudesa, Isus dolazi u svoj grad Nazaret. U njihovoj sinagogi propovijeda i predstavlja se kao Mesija. I onda im kaže, kako mu je jasno da oni sada očekuju od njega neko čudo, kao što su čuli da se događalo u Kafarnaumu ili u Betsaidi. Znao je Isus da su prema njemu nepovjerljivi, jer, eto, znaju ga od djetinjstva, pa misle da se on sada ne treba praviti važan. Upravo zbog toga im Isus kaže kako je gorka istina da prorok redovito nije prihvaćen u svome zavičaju i donosi im upravo takve primjere iz Starog zavjeta. I onda, piše evanđelist Luka: „Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.“

Reklo bi se u nas: „Tko će kome, neg’ svoj svome!“ To su bili Isusovi sugrađani. S njima je odrastao, s njima je drugovao, sklapao s njima prijateljstvo. Jedni drugima su pomagali u svakodnevnim poslovima. I sad bi ga htjeli sunovratiti s litice, htjeli bi ga ubiti! Ubiti njega, svoga sumještanina, i to samo zbog toga što je rekao nešto što im se ne sviđa. I što čini Isus? Veli Luka: „On prođe između njih i ode.“ Bez jadikovki, bez prijetnje sudom Božjim, bez ogorčenja, bez samosažaljenja. Otišao između njih.

Eto to. Kada netko prema meni pokaže posvemašnje nerazumijevanje, kada počne izvrtati moje riječi, kada u mojim postupcima počne tražiti zle namjere, kada počne snovati kako da mi naudi, kako da mi napakosti, kako da me ozloglasi, što činiti? Objašnjavati onome koji ne želi slušati? Proklinjati? Vraćati istom mjerom? Prijetiti? Zazivati Božju osvetu?

Ne. Jednostavno: proći. Otići. Bez mržnje. Bez samosažaljenja. Bez želje za osvetom. Otići svjestan da nikada ne mogu znati zadnje uzroke i povode takvom ponašanju, svjestan da Bog jedini vidi, zna i prosuđuje. Svjestan da i ja nisam bez grijeha, svjestan da sam pozvan na mir, na praštanje, na ljubav. Veli Pavao: „Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga, i ako je žedan, napoj ga! Činiš li tako, ugljevlje mu ražareno zgrćeš na glavu.“ Zvuči teško? Zvuči nerealno? Uopće ne. Jer, pogledajmo, time ne samo da slijedimo biblijsku pouku, nego time prvenstveno sebi nosimo mir i spokoj. A to je neprocjenjivo.

 

Zvonko Pažin, profesor Liturgike na KBF-u u Đakovu

Uz dozvolu autora preuzeto s portala www.vjeraidjela.com

 

 

O BLAGDANU PRIKAZANJA GOSPODNJEG

 

Četrdeset dana nakon Božića, 2. veljače, Crkva slavi blagdan Prikazanja Gospodnjeg – Svijećnicu, koja po svom sadržaju pripada božićnom vremenu. Ovaj se blagdan slavio u Jeruzalemu već 386. kao Quadragesima de Epiphania da bi u sljedećem stoljeću bio obogaćen procesijom u kojoj je dominirala antifona Svjetlost na prosvjetljenje naroda. U Carigradu je u VI. stoljeću ovaj blagdan uveden pod imenom Susret (Hypapante), a u Rimu u VII. st. pod nazivom Dan sv. Šimuna. Toga je dana bila i procesija sa svijećama koja je imala izrazito pokorničko obilježje. U sljedećim se stoljećima – osobito u franačkim državama – za taj blagdan sve više širio naziv Očišćenje Blažene Djevice Marije koji je bio prihvaćen i od Tridentskog misala iz 1570. i zadržao se sve do Novog misala iz 1970. Međutim, iako je to prema tridentskom misalu bio Gospin blagdan, misni su tekstovi ipak govorili o prikazanju Gospodnjem u hramu. Novi misal naziva ovaj blagdan Prikazanje Gospodnje (ovo se ime prvi puta pojavljuje u nekim francuskim misalima iz XVII. st.).

Prema evanđeoskom izvještaju (Lk 2,22-40) Josip, Marija i Isus pojavljuju se u hramu da udovolje dva propisa zakona. Prvi nalaže da se žena koja je rodila muško čedo 40 dana ima smatrati nečistom, a 40. je dan trebala u hramu prikazati žrtvu za svoje očišćenje (usp. Lev 12,2-8). Drugi propis nalaže da se svako muško prvorođenče ima otkupiti za 5 hramskih šekela. Bog je, naime, u pashalnoj noći u Egiptu poštedio izraelske prvorođence, tako da oni izravno njemu pripadaju: životinja stoga treba biti žrtvovana, a sin prvorođenac otkupljen. To je trebao učiniti otac djetetu tako da rečenu svotu isplati bilo kojem svećeniku u Izraelu (usp. Izl 13,2-12).

Dakle, da bi se udovoljilo prvom propisu (očišćenje), bilo je dovoljno da samo majka dođe u hram i prinese žrtvu, a da bi se otkupio prvorođenac – Isus – bilo je po sebi dovoljno da Josip bilo gdje u Izraelu isplati rečenih 5 šekela. Zašto su onda Josip i Marija donijeli Isusa u hram 40 dana nakon njegova rođenja? Radi li se tu o Lukinu površnom poznavanju židovskih uredbi, ili se u tome krije neko dublje značenje?

Iako to Lukin tekst izravno ne potvrđuje, teolozi smatraju da Isus u hramu nije bio otkupljen, nego prikazan. Zašto? Prvo: Josip uopće nije bio njegov naravni otac, pa, prema tome, nije ni mogao Isusa otkupiti; drugo: Isus je i trebao biti prikazan kao ono pravo vazmeno janje koje ima biti žrtvovano za spas svijeta. Ovakvom shvaćanju ide u prilog i liturgijska tradicija ovoga blagdana koja u misnim molitvama ne spominje očišćenje Marijino, niti Isusovo otkupljenje, nego njegovo prikazanje. U obnovljenoj liturgiji ovaj blagdan nema više pokorničko obilježje (umjesto ljubičaste uzima se bijela boja) i smatra se Gospodnjim, a ne Gospinim blagdanom, kako se vidi iz samog imena.

(…)

Ovaj blagdan proistječe iz božićnog vremena, a upućuje na vazmeno vrijeme povezujući božićno otajstvo s vazmenim: novorođeni Isus, sin Marijin i Sin Božji došao je na svijet da za naše spasenje bude prikazan i žrtvovan kao vazmeno janje. On je ona Svjetlost istinita koja je došla na svijet da prosvijetli svakog čovjeka, Svjetlost na prosvjetljenje naroda.

 

Zvonko Pažin, profesor Liturgike na KBF-u u Đakovu

Uz dozvolu autora preuzeto s portala www.vjeraidjela.com

 

 

MISNE NAKANE 30. 1. 2022. – 6. 2. 2022.

 

 

ŽENIDBENI NAVJEŠTAJ: IGOR BIONDA i KRISTINA ŠEGO

 

sij. 22

Župne obavijesti 23. siječnja 2022. – TREĆA NEDJELJA U CRKVENOJ GODINI

Sveci i imendani sljedećeg tjedna: ponedjeljak je sveti Franjo Saleški, biskup i crkveni naučitelj; u utorak je Obraćenje svetog Pavla – blagdan; u srijedu su sveti Timotej i Tit, biskupi; u petak je sveti Toma Akvinski, prezbiter i crkveni naučitelj.

Naknadni blagoslov bit će u ponedjeljak od 1700 do 1830.

Ispovijed će biti u utorak i petak od 1800.

Mladi utorkom: krunica – 1830, misa – 1900, klanjanje – 1945, susret – 2030.

  • Ministrantski sastanak održat će se u subotu u 1100 u crkvi.
  • Sljedeće nedjelje skupljamo priloge za naš župni Karitas.
  • Bračni jubileji. U nedjelju 13. veljače obilježit ćemo bračne jubileje naših župljana. Pozivamo bračne parove koji ove godine slave da se do 10. veljače prijave u župnom uredu.
  • Nužna obnova orgulja i razglasa u crkvi. Cijena obnove iznosi 150000 kuna. Prošlog smo tjedna prikupili 4010 kuna, a do sada sveukupno 14190 kuna.
  • Prošli smo tjedan za obitelj Ljubić prikupili 1950 kuna Hvala vam!
  • Zahvaljujem svima koji su uplatili prilog za župu. Župa se financira isključivo od vaših priloga i ne dobiva ništa niti od države niti od nadbiskupije.

 

 

NEDJELJNO EVANĐELJE: Lk 1, 1-4; 4, 14-21

 

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

 

Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen.

U ono vrijeme: Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici. I slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama.

I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.«

Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.«

 

Riječ Gospodnja.

 

 

NEDJELJNO RAZMATRANJE

 

Većina ljudi – bilo vjernici bilo nevjernici – s poštovanjem gledaju na lik Isusa iz Nazareta. Njegov evanđeoski nauk mnogi će s poštovanjem smatrati izvrsnim putokazom za radostan i miran život ljudi na zemlji. Za nas vjernike Isus iz Nazareta jest Krist i Gospodin, sin Božji i Spasitelj, onaj koji u jedinstvu s Ocem i snagom Duha Svetoga sve čini novo. U današnjem evanđelju (Lk 1, 1-4; 4, 14-21) nam u tome smislu sam Krist Gospodin govori o sebi i o svom poslanju.

Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza!

Čuli smo u Evanđelju. Isus dolazi u Nazaret, mjesto gdje je odrastao i gdje su ga svi poznavali. U Židova je bio tada običaj da svaki odrastao muškarac može subotom u sinagogi čitati odlomak iz Svetog pisma. Budući da se čitalo na hebrejskom jeziku, koji tada nije bio govorni, jednako je tako svaki odrastao muškarac mogao protumačiti ono što je pročitao. Tako je Isus te subote u sinagogi uzeo čitati odlomak iz knjige Izaije proroka: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! To je takozvani „mesijanski“ odlomak Izaije proroka, dakle proroštvo koje govori o budućem Mesiji koji ima doći. Isus, dakle, veli: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! Izraz „jer me pomaza“, označava upravo hrvatski Pomazanika, hebrejski Mesiju odnosno prema grčkom jeziku, Krista.

Važno je imati to na pameti u današnjem vremenu koje izravno i neizravno nude idole, „spasitelje“ i „izbavitelje“. Mi priznajemo Isusa Krista za jedinog Spasitelja koji nas je svojom smrću i uskrsnućem spasio od grijeha, pri tome prihvaćamo njegovo Evanđelje kao najsigurniji put spasenja i njegove sakramente kao najsigurnije sredstvo spasenja. Koliko god moglo izgledati „nemoderno“ slijediti npr. put Isusovih blaženstava, za nas je vječna i sigurna mudrost slijediti Krista koji veli: „Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju, blago gladnima i žednima pravednosti, oni će se nasititi“. Koliko god to izgledalo „nepametno“, mi ćemo slijediti njegove zapovijedi o praštanju, o ljubavi prema neprijatelju, o poštivanju oca i majke, o tome da prvo tražimo kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, da bi nam onda sve ostalo bilo nadodano. Jedini sigurni put spasenja jest Isus Krist, raspeti i uskrsnuli.

U tome smislu nam jasno govori i nauk sv. Petra koji pred glavarima i svećenicima i pismoznancima hrabro svjedoči: („Isus Krist Nazarećanin) je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni. I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti“ (Dj 4,11-12).

On me posla blagovjesnikom biti siromasima

U odlomku proroka Izaije koji je Isus pročitao dalje stoji: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje. To je ono što Bog čini po Isusu Kristu. Kad se bolje zamislimo, mi smo siromasi, jer nemamo u sebi dovoljno duhovne snage, mi smo sužnji, jer nas zarobljavaju strast i grijeh, slijepi smo, jer ne vidimo jasno Božju mudrost, potlačeni smo i zalančeni našim strastima. ne možemo se sami spasiti.

Zato Krist i dolazi: da nas prosvijetli, da nas oslobodi okova naših slabosti i grijeha, da nam očisti misli i srce od zlih misli,  od zavisti i od mržnje. Bog je onaj koji sve to čini po Kristu, snagom Duha Svetoga. Zato nikada ne bismo trebali dopustiti da nas zahvati malodušnost. Bog je onaj koji po Kristu u nama i s nama čini velike stvari, kako veli Pavao: Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati (Fil 2,13). On samo traži našu vjeru i našu suradnju s njegovom milošću.

Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.

Kad je pročitao Izaijin proročki tekst, Isus mirno zaključuje i veli: Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima. Isusovi su sumještani bili zgroženi. Zar da je on Mesija, onaj Isus kojega su poznavali od djetinjstva, kojemu, kako su vjerovali, poznaju oca i majku, djedove i bake!

A, evo, danas i mi to s punim pravom možemo ustvrditi. Što to? Pa to, da se danas, među nama, po ovom euharistijskom slavlju, po ovoj misi, ostvaruje djelo spasenja. Krist nas danas spašava po ovim svetim otajstvima, on nas sada čini svojom braćom i sestrama, po ovom svetom slavlju mi danas postajemo dionici Kristove božanske naravi, baštinici nebeskog kraljevstva.

I danas bi se neki mogli zgražati. Zar da po nekom obredu bivaju tako velike stvari! Upravo to. Zato i misu nazivamo otajstvom, tajnom. Bogu se sviđa tako djelovati. Baš kao što je htio da njegov utjelovljeni Sin naizvan bude običan i neugledan, tako je Krist odlučio po ovim vanjskim znacima, među nama, nedostojnim njegovim vjernicima, činiti velike stvari. To vjerujemo i tome se otajstvu klanjamo. Zato i smatramo nedjeljnu euharistiju temeljem i vrhuncem našeg kršćanskog života i spasenja. Dao Bog da svaku misu tako doživljavamo i puni zahvalnosti slavimo.

 

Zvonko Pažin, profesor Liturgike na KBF-u u Đakovu

Uz dozvolu autora preuzeto s portala www.vjeraidjela.com

 

 

MISNE NAKANE 23. 1. 2022. – 30. 1. 2022.

 

 

ŽENIDBENI NAVJEŠTAJ: IGOR BIONDA i KRISTINA ŠEGO

 

 

sij. 15

Župne obavijesti 16. siječnja 2022. – DRUGA NEDJELJA U CRKVENOJ GODINI

Sveci i imendani sljedećeg tjedna: ponedjeljak je sveti Antun, opat; u četvrtak je sveti Sebastijan, mučenik; u petak je sveta Agneza (Janja), djevica i mučenica; u subotu je sveti Vinko Pallotti, osnivač Družbe katoličkog apostolata.

Naknadni blagoslov. OOvog tjedna pohodit ćemo obiteljî (prijavljene do 15. siječnja) u ulicama:

  • Ispovijed će biti u utorak i petak od 1800.
  • Mladi utorkom: krunica – 1830, misa – 1900, klanjanje – 1940, susret – 2020.
  • Ministrantski sastanak održat će se u petak u 1930 u crkvi.
  • Svetkovinu svetog Vinka Pallottija proslavit ćemo u subotu svetom misom u 19 sati.
  • Bračni jubileji. U nedjelju 13. veljače obilježit ćemo bračne jubileje naših župljana. Pozivamo bračne parove koji ove godine slave da se do 10. veljače prijave u župnom uredu.
  • Nužna obnova orgulja i razglasa u crkvi. Cijena obnove iznosi 150000 kuna. Do sada smo prikupili 10180 kuna. Hvala vam od srca!
  • Prošli smo tjedan za obitelj Ljubić prikupili 400 kuna Hvala vam!
  • Zahvaljujem svima koji su uplatili prilog za župu. Župa se financira isključivo od vaših priloga i ne dobiva ništa niti od države niti od nadbiskupije.

 

 

NEDJELJNO EVANĐELJE: Iv 2,1-12

 

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

 

U ono vrijeme: Bijaše svadba u Kani Galilejskoj. Bila ondje Isusova majka. Na svadbu bijaše pozvan i Isus i njegovi učenici. Kad ponesta vina, Isusu će njegova majka: »Vina nemaju.« Kaže joj Isus: »Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!« Nato će njegova mati poslužiteljima: »Što god vam rekne, učinite!«

A bijaše ondje Židovima za čišćenje šest kamenih posuda od po dvije do tri mjere. Kaže Isus poslužiteljima: »Napunite posude vodom!« I napune ih do vrha.

Tada im reče: »Zagrabite sada i nosite ravnatelju stola.« Oni odnesu. Kad okusi vodu što posta vinom, a nije znao odakle je – znale su sluge koje zagrabiše vodu – ravnatelj stola pozove zaručnika i kaže mu: »Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.«

Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Nakon toga siđe sa svojom majkom, s braćom i sa svojim učenicima u Kafarnaum. Ondje ostadoše nekoliko dana.

 

Riječ Gospodnja.

 

 

NEDJELJNO RAZMATRANJE

 

Veli Sveto pismo na samom početku da je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko. I prva zapovijed koju je Bog uopće dao čovjeku bila je „Plodite se i množite“. To je prvi blagoslov, koji, kako veli molitva Crkve, nije zanijekao ni prvotni grijeh ljudi. Današnja nam Božja riječ daje prigodu da razmislimo o braku i obitelji koji su, po Božjem određenju, osnova ljudskoga društva.

Danas nam evanđeoski odlomak pokazuje kako je Isus na poseban način posvetio ženidbu: bio je na jednoj svadbi u Kani Galilejskoj – da počasti i razveseli mladence. Otkako je svijeta i vijeka svadbe su u svojoj osnovi iste. Dvoje mladih započinje bračni život i pozivaju na slavlje rodbinu i prijatelje. Uzvanici mladencima čestitaju, goste se, vesele, pjevaju i igraju. Zanimljivo je da su židovski učitelji – doslovni kakvi su već bili – govorili kako je Božja zapovijed da uzvanik na svadbi razveseljuje mladence. Tako je za jednog uvaženog rabina zapisano kako je plesao noseći mladoženju na ramenima. Složit ćemo se: za veselje i radost nije bitno koliko ima uzvanika i koliko vrsta jela ima na stolu.

I, evo Isusa na svadbi. Došao je sa svojim učenicima i sa svojom majkom. Očito je da se ponašao onako kako se ljudi na svadbi ponašaju. Jeo je, pio, veselio se s ostalima, pjevao, vjerojatno i igrao, jer se to u Židova podrazumijevalo. Važno je to zapaziti. Ljudi koji površno poznaju kršćanstvo ili koji nisu dobronamjerni kazat će kako ono prezire zemlju, a za nebom teži.

O takvima veli sveti Pavao: Duh izričito govori da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i prikloniti se prijevarnim duhovima i zloduhovskim naucima. A sve to pod utjecajem himbe lažljivaca otupjele savjesti koji zabranjuju ženiti se i nameću uzdržavati se od jela što ih je Bog stvorio da ih sa zahvalnošću uzimaju oni koji vjeruju i znaju istinu. Doista, svako je Božje stvorenje dobro i ne valja odbaciti ništa što se uzima sa zahvalnošću jer se posvećuje riječju Božjom i molitvom (1 Tim 4,1-5).

Mi, naprotiv, znamo da kršćanski navještaj i jest evanđelje, radosna, vesela vijest. Isus se pokazao nama u svemu sličan, osim u grijehu. I to se osobito lijepo ovdje vidi. Došao je na svadbu. Nije smatrao da je to gubitak vremena. Nije smatrao da će zbog toga trpjeti njegova propovjednička služba ili da je to nekako ispod njegove razine. Sve što je Bog stvorio – dobro je. Loš može biti samo način na koji ljudi uzimaju Božje darove.

I, kad je svadba bila u najljepšem tijeku, teška briga je obuzela domaćine. Ponestalo je vina. S ovom zgodom imaju velikih poteškoća oni koji su strogi, koji sebe smatraju duhovnima i koji su vrlo sumnjičavi prema svakom običnom ljudskom veselju.

Naime, možemo razumjeti da je Isus izliječio bolesna čovjeka. Možemo razumjeti da je umnožio kruh i ribe, da je mrtvaca vratio u život. Ali vino! To je čisti luksuz! To ne mora biti! I tim strogima nekako osobito bode oči što je to prva zapazila Isusova majka. Žensko oko! Kako li samo sve primijeti! Marija, sva brižna i puna razumijevanja i ljubavi za te mlade ljude, dolazi Isusu i veli: „Vina nemaju“. Znamo kako to izgleda. Neke se stvari ne mogu ponoviti. Ako domaćini stvarno ostanu bez vina, ostat će mrlja na mladencima za ostatak njihova života. Marija sve to zna. Zato Isusu veli: „Vina nemaju“. Isus kao da je nije htio poslušati, jer, eto, kao da još nije došao njegova čas za nastup i čudesa. Ali ipak čini. Pretvara vodu u vino.

Ne znamo koga gledati s više ljubavi: Mariju koja potiče i Isusa koji čini. Oboje prepuni ljubavi, razumijevanja, tankoćutnosti. Kako nam samo Isus kroz ovaj događaj snažno govori! Bog ima srce. Ima razumijevanja i za ono što izgleda nebitno, nevažno. Ima razumijevanja za ljudsku nepriliku i jednostavne ljudske radosti. Pun sućuti je Bog naš, veli psalam (Ps 116,5). Bog ima razumijevanja za naše ljudske potrebe. Zato očekuje i od nas da imamo razumijevanja za potrebe svojih bližnjih: svojih roditelja, svoje djece, onih s kojima živimo i koji nas okružuju. Ako se nama kod drugih ljudi nešto čini nepotrebnim luksuzom, nemojmo biti toliko strogi. Pa sebi dopuštamo takve „nepotrebne stvari“. Ovdje je riječ o razumijevanju, dobroti, sućuti. Riječ je o ljubavi. Ljubavi koju Bog ima prema nama i koju bi htio da i mi imamo jedni za druge.

Današnji se evanđeoski odlomak zaključuje riječima: Tako, u Kani Galilejskoj, učini Isus prvo znamenje i objavi svoju slavu te povjerovaše u njega njegovi učenici. Važno je to zapaziti. Početak Isusova javnog djelovanja vezan je uz jednu veselu svadbu, uz jelo i piće, uz pjesmu i ples, a zapravo uz puno Isusove ljubavi, dobrote i ljudske susretljivosti. Prvo Isusovo čudo bilo je na svadbi. Bilo je to „luksuzno“ čudo.

Što iz toga možemo vidjeti? Prvo, kako već spomenusmo, blagoslovljen je svaki Božji dar koji sa zahvalnošću uzimamo, kao što je ovo svadbeno veselje. Drugo, Isus posvećuje ženidbu i potvrđuje onaj prvi blagoslov izrečen nad prvim ljudima. U Starom zavjetu je dosta česta slika svadbe i ljubavi muža i žene (zaručnika i zaručnice) kojima se želi pokazati kako Bog ljubi svoj narod. Zbirku svadbenih i ljubavnih pjesama, Pjesmu nad pjesmama u Svetom pismu židovska tradicija i kršćanska predaja smatraju slikom kako Bog ljubi svoj narod, a Krist Crkvu. Konačno, euharistiju nazivamo „svadbenom gozbom Jaganjčevom“.

Temelj, dakle, Božjeg blagoslova nad čovjekom jest bračna i obiteljska zajednica. Zato smo mi kao kršćani pozvani čuvati svetost i naših brakova i naše obitelji. Pozvani smo sve činiti da naše obitelji budu temeljem Crkve i društva, pa ako hoćemo, i temeljem duhovne obnove našega naroda i cijeloga svijeta.

 

Zvonko Pažin, profesor Liturgike na KBF-u u Đakovu

Uz dozvolu autora preuzeto s portala www.vjeraidjela.com

 

 

MISNE NAKANE 16. 1. 2022. – 23. 1. 2022.

ŽENIDBENI NAVJEŠTAJ: IGOR BIONDA i KRISTINA ŠEGO